Od župljana su se oprostile na euharistijskom slavlju 6. lipnja kojega je u župnoj crkvi sv. Martina predvodio župnik Tomislav Ćurić. Zahvalio je sestrama za sve što su učinile u ovoj župi, od obnove ruševne župne kuće do brige za bolesne i nemoćne koji su u toj kući mogli pronaći utočište. Bile su svakako i velika podrška župnicima kojima je župa bila povjerena iako u njoj nisu živjeli. Sestre je potaknuo da nastave s predanim pomaganjem najpotrebitijima i tako nasljeduju karizmu svoje utemeljiteljice, službenice Božje Marije Krucifikse Kozulić.

Vrhovna predstojnica s. Dobroslava Mlakić nakon mise je zahvalila župniku i njegovim prethodnicima te svim župljanima na pomoći i ukratko podsjetila na djelatnosti sestara u ovoj župi. Došle su 1965. godine na inicijativu mons. Josipa Pavlišića i tadašnjeg senjsko-modruškog biskupa dr. Viktora Burića koji je s. Franciski Ivković, vrhovnoj poglavarici Družbe, predložio da sestre Presvetog Srca Isusova usele u župnu kuću u Grižanama kako bi se sačuvalo vlasništvo župe koja je bila bez svećenika. Sestre su morale temeljito obnoviti kuću, od krova do vodovodnih instalacija, neko su vrijeme u njoj boravile djevojke u novicijatu, a kasnije su se posvetile karitativnom djelovanju otvorivši Dom za starije i nezbrinute osobe. Sestre su pronalazile napuštene i zapuštene starije osobe po kućama te su ih prihvaćale i smještale u Dom u kojem su im nastojale osigurati život i smrt dostojnu čovjeka, skrbeći se za njihove tjelesne i duhovne potrebe. Ukupno su sestre u Grižanama skrbile za oko 400 starijih osoba. „U vrijeme dok je u Grižanama radila dobra Majka Franciska Ivković, u Domu u Grižanama sestre su na skrbi imale do 30 starijih osoba, čemu sam i sama svjedok jer sam ovdje živjela i radila godine 1973. i 1974. Nije to bilo lako, pogotovo jer se radilo u teškim uvjetima, a kuća je čak bila bez vode. Radilo se uz mnogo žrtve i napora, ali sve na slavu Božju i spasenje svih ljudi, kako je to činila naša Majka Utemeljiteljica. Trebalo je dnevno odvajati i nekoliko sati za donošenje vode iz središta samoga mjesta za potrebe kuće i za njegu starica. Tek 1978. sestre su uspjele od svojih skromnih sredstava uvesti vodu i grijanje u kuću i olakšati si taj teški, ali spasonosni karitativni rad“, podsjetila je na ta teška, ali milosna vremena s. Dobroslava. Bilo je to vrijeme nakon Drugog svjetskog rata kada je komunistička vlast zabranila sestrama da brinu o djeci i zatvorila sva njihova sirotišta i vrtiće. Sestre su se raspršile iz svojih samostana i djelovale u župama na području Senjsko-modruške, a od 1969. godine Riječko-senjske nadbiskupije, a morale su poći i u inozemstvo.

S. Dobroslava je pročitala imena 24 sestre koje su u tih 56 godina djelovale u Grižanama, istaknuvši s. Katarinu Šikalo koja je u Grižanama provela gotovo 50 godina pa je i ispraćena aplauzom župljana. Nakon mise župnik je sestrama uručio prigodne poklone, a župljani su ih došli pozdraviti.