Nerežišća, (IKA) – Blagdan sv. Margarete, djevice i mučenice, svečano je proslavljen u petak 13. srpnja u župi Nerežišća na otoku Braču, jednoj od najstarijih bračkih župa, čiji vjernici slave sv. Margaretu kao zavjetnu svetkovinu. Svečano prijepodnevno misno slavlje u crkvi Gospe od Karmela predvodio je biskupski vikar za otok Brač i brački dekan Toni Plenković u zajedništvu s generalnim vikarom Hvarske biskupije mons. Stankom Jerčićem, hvarskim dekanom preč. Emilom Pavišićem, viškim dekanom Ivicom Huljevom, redovnicima iz samostana Sv. Marije Milosne u Bolu i samostana Sv. Martina biskupa u Sumartinu te pristiglim svećenicima.

„U ovom čudesnom nogometnom snu koji živimo ovih dana često se u medijskom prostoru javlja jedna riječ koju je prvi izrekao izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić, a riječ je o poniznosti. Što je to poniznost? Poniznost se rađa iz ispravne svijesti o sebi i drugima, ispravne svijesti o vlastitim prednostima i nedostacima, o vlastitim kvalitetama i manama. Zato se misa ne može započeti drugačije nego ponizno. Samo se u poniznosti možemo ispuniti Bogom kroz ovaj susret slavlja naše djevice i mučenice sv. Margarite”, rekao je predvoditelj euharistijskoga slavlja.

Na početku homilije dekan Plenković podsjetio je na riječi istaknutoga hrvatskoga teologa Tomislava Janka Šagi-Bunića: „Kršćanstvo ne može biti umorno”, progovorivši vjernicima o važnosti kršćanstva za život i ostvarivanje Crkve kao zajednice koja je Isusovim nalogom pozvana biti sol zemlje i svjetlo svijeta. No, je li to istina da kršćanstvo ne može postati umorno? Istina, to nam zvuči utješno. Premda stalno nešto slavimo, i može nam izgledati da je sve u redu, stvarnost nam uporno želi uvjeriti: kršćanstvo je ostarjelo, ono se umorilo. Bilo da je riječ o praktičnoj nevjeri i nezainteresiranosti, krizi prenošenja vjere i shvaćanja sakramenata, bilo da je riječ o drastičnom nepoznavanju sadržaja vjere ili potpunom ignoriranju onoga što Crkva navješta, čini se da je samo malobrojni doživljavaju kao ozbiljnoga sugovornika u važnim pitanjima današnjice. Većina kršćana, mislim na klerike i laike, na ovo pitanje gleda blijedo i odbacuje rukom. Krštava se, vjenčava se, okićene su nam crkve. No, primjećujemo da i to nije onako kako je bilo prije. Možemo čuti: manje nas je, vrijeme se promijenilo, promijenile su se okolnosti.

Svodeći vjeru i štovanje Boga na samo obrednu dimenziju, glavnina kršćana prakticirajući obrede koji im se čine zanimljivim, posve je zadovoljna. Ona ne traži ništa više te se ne pita je li naše kršćanstvo izgleda umorno ili živahno. Dogodilo nam se da sakramenti više nisu milosni susret nego nešto što jednostavno treba odraditi. Crkva, pozvana od Isusa da bude sol zemlje i svjetlo svijeta, postala je jedan tragikomični relikt koji se svodi na dio programa između malonogometnoga turnira i pečenja. Kome je to podloga za postavljanje ozbiljnih pitanja?, primijetio je propovjednik, ukazavši na važnost oživljavanja kršćanstva životnim svjedočenjem. Upozorio je, pritom, na pojavu dvaju ekstrema u pogledu na sadašnju situaciju. Prvi su oni koji bi restaurirali prošlost te misle kako bi se povratkom disciplini i riječima iz povijesti mogle vratiti izgubljene stvari. Drugi su oni koji misle kako bi Crkva danas trebala koristiti suvremene trikove kako bi se približila ljudima, rekao je dekan.

„Ako je istina da je kršćanstvo ostarjelo i izgubilo svoju svježinu, onda je to znak da smo zaboravili ono temeljno i bitno, ono što je toliko važno bez čega ništa ne može funkcionirati. Za Crkvu to toliko važno i bitno je jedino i isključivo Bog. Koliko god to izgledalo strašno, čini se da smo zaboravili na Boga. Potrebno je jasno reći: nisu svi kršćani koji se okupljaju na slavlja, pjevaju pjesme, javno izlažu kršćanske simbole i u javnom prostoru koriste kršćanske parole. Ne svjedoči to što čine da su oni automatski potrebni Boga, da ga traže kao temeljni životni princip, kao onoga koji nadahnjuje sve naše misli, riječi i djela”, istaknuo je brački dekan, upozorivši kako je zabrinjavajuće što se takvo stanje uopće ne primjećuje i ne dovodi u pitanje.

Osvrnuvši se na sv. Margaretu koju slavi tamošnji Božji puk, dekan je ustvrdio kako svetica “svjedoči Boga utjelovljena u Isusu Kristu”. Poručio je nadalje: “Ona svjedoči Boga kojemu su glavno zanimanje slabi, koji nas slabe ljude krijepi i podiže čudesnom snagom. Svjedoči Boga koji uči kako nema autentičnoga života bez žrtve i odricanja, Boga koji nas uči kako ne biti samo za sebe nego i za druge. Boga koji se poistovjećuje s onima koji su najmanji, Boga koji ne dopušta da uzvraćamo istom mjerom. Ona svjedoči onoga koji zapovijeda ljubav i prema neprijateljima, Boga koji nas uči da je jedino praštajući i živeći milosrđe moguće živjeti i živi se autentično kršćanstvo, Boga koji je neprestano zagledan u daljinu, raširenih ruku čega povratak zalutaloga sina”.

Nakon mise uslijedila je svečana procesija sa svetičinim kipom od župne crkve do Trga sv. Margarite, u kojoj je pjevanjem sudjelovao Božji puk predvođen zborom kojim je ravnala s. Alberta Maslać. Proslava župne svetkovine završit će večernjom misom u crkvi Sv. Margarite.