Gospodine kardinale,

Časna subraćo u biskupstvu,

Cijenjeni profesori,

Dragi studenti koji se pripremate za svećeništvo,

Sestre i braćo,

Danas, dok se prisjećamo istaknutih ličnosti Ćirila i Metoda, koji izazivaju veliku pozornost i štovanje sveopće Crkve, ne samo zbog svetosti života, već i zbog gorljivosti te pastoralne pronicljivosti, Katolički teološki fakultet i Bogoslovna zajednica zaključuju akademsku godinu 2020-2021.

U ovoj pandemijskoj godini sve što se moglo učiniti, učinjeno je s nemalim odricanjima, kako sa strane uprave Bogoslovije, tako i sa strane profesora i studenata. Za sve ove napore svakako im dugujemo veliku zahvalnost.

Postoji, međutim, još jedna obljetnica koja je jednako važna za ovu Crkvu: 140 godina od uspostave redovite lokalne hijerarhije. Potrebno je podsjetiti se i ovog događaja i sjetiti se brojnih pastira, svih redova i razina, koji su je utjelovili, a za koje želimo moliti na osobit način tijekom ove euharistije. Molimo, ne samo za prošlost, nego i prije svega za budućnost ove hijerarhije.

Dva biblijska teksta, osobito odlomak iz Evanđelja, nadahnjuju naše razmatranje i našu molitvu.

1. Luka stavlja pred nas Isusov “drugi misionarski govor” koji sadrži temeljnu ideju za prepoznavanje biti života i djelovanja Crkve. On se ostvaruje i poprima konkretan oblik u ključnoj riječi: “Idite”. To znači da je karizma svojstvena Crkvi, to jest evangelizacija, ono što sažima i daje vrijednost svemu ostalom.

Treba postati svjesni činjenice da biskup, svećenik, đakon trebaju sve što rade, govore, mole, pretočiti u evangelizaciju. Isto vrijedi za redovnike, redovnice i laike. Drugim riječima, moramo se zapitati: u konačnici, tko sam ja u kontekstu kršćanske zajednice? Kako bih definirao samog sebe? Ja sam osoba koja u Crkvi ima jedinstvenu i bitnu zadaću evangelizacije i ništa više.

Koliko vremena, naprotiv, gubimo u mislima i djelima koja se čine evangelizacijom, ali u stvarnosti to nisu, već su samo stavovi koji zadovoljavaju nečije ja i osobne ljudske sklonosti.

2. Slijedeći navedeni evanđeoski tekst, otkrivamo stil koji mora posjedovati apostol u djelu evangelizacije: to je prije svega putujući stil: to je stalno kretanje, neprestani izlazak iz svega onoga što nas tijekom evangelizacije može ukorijeniti u sebičnost i ustajalost. Ovo se naše evangelizirajuće putovanje može ostvariti kad nas poslušnost pozove na promjenu mjesta, na promjenu zadaće i osoba s kojima živimo itd. Na koliko otpora često nailaze biskupi, redovnički poglavari i svi oni koji su dužni ljudima dodijeliti razne službe evangelizacije!

Dakle, prihvatimo li stil putovanja, shvatit ćemo da se to ne može postići bez siromaštva i besplatnosti (“Ne nosite torbe ni bisage ….,” Besplatno primiste, besplatno dajte “). Tužno je vidjeti kada se muškarci i žene u Crkvi pitaju: što ću pridobiti činim li tako? Ili možda: učinim li to, karijera mi je zajamčena.

3. Osim stila, Isus nam pokazuje i sadržaj evangelizacije. Što je bit navještaja? Što moramo naviještati? Koliko riječi i koliko fraza, možda vješto izraženih, koristimo u homilijama kako bismo skrenuli pozornost na sebe i osjećali se sposobnima.

Umjesto toga, slijedeći Kristov mentalitet, evangelizirati znači da se srž navještaja mora odnositi na Kraljevstvo Božje i na ključnu vrijednost Kraljevstva Božjeg koja je mir.

Čini se da je biti evangelizator oduševljavajući životni projekt. U biti, upravo izvorni navještaj Evanđelja sa sobom donosi i napast s kojom se nismo u stanju nositi: uključuje mogućnost neuspjeha, to jest, da budemo bespomoćni i bez ljudske sigurnosti: “idite poput janjadi među vukove”. Sam Isus, evangelizator kojeg je Otac poslao, doživio je neuspjeh.

No ne smijemo zaboraviti da ono što je neuspjeh na ljudskoj razini nije uvijek i neuspjeh na razini vjere: u tom smislu Kristov križ je vrlo rječit.

Međutim, unatoč prividnom neuspjehu koji bi mogli doživjeti kao navjestitelji Kraljevstva, noge onih koji donose mir uvijek su blagoslovljene. Jer, u konačnici, navještaj Kraljevstva znači navještaj spasenja, a navijestiti spasenje znači, navijestiti mir koji je sam Krist.

On nije samo Kralj mira, već je on sam mir. Evangelizator, apostol naviješta Krista – Mir; evangelizator je, dakle, u dubini svoga bića čovjek mira. Zbog toga se unutar zajednice mora ponašati kao osoba mira. To još više vrijedi za biskupa, za prezbitera i za đakona.

Tako su se sveti Ćiril i Metod postavljali u zajednicama kojima su bili poslani, a mi se utecimo njihovu zagovoru, kako bi Katolička crkvena hijerarhija Bosne i Hercegovine nastavila djelovati istom snagom svjedočanstva, u ovom našem vremenu, koje – poput onoga u kojem su djelovali oni – pokazuje svoje krhkosti (bolne, slabe točke) i to ne samo izvan nego i unutar kršćanske zajednice.