U srpnju 1971. godine iz tadašnjega su Duvna u tisak poslane katoličke novine znakovita naslova Naša ognjišta, kao prve katoličke novine nakon Drugoga svjetskog rata u BiH. Bremenit je to i hrabar pothvat za ono doba u kojemu je vladala komunistička diktatura. Iza takvoga plodonosnog i znakovitog pothvata uvijek stoje ljudi, vizionari spremni žrtvovati sebe i uložiti sve svoje napore u njegovu izgradnju. Oko pokretanja lista, osim nekolicine franjevaca, bili su okupljeni i brojni ondašnji intelektualci.

„Te znakovite 1971. u jeku „hrvatskog proljeća“ koje je izuzetno zahvatilo, posebno mladi svijet u Duvnu, u naš samostan i župu došao je za gvardijana i župnika fra Ferdo Vlašić. Stigavši iz Austrije, gdje je uređivao i izdavao župni list i imao pozitivno iskustvo s tim, odlučuje pokrenuti nešto slično i u Duvnu. Mi u samostanu dali smo mu podršku, a i dobar broj vjernika intelektualaca stavio mu se na raspolaganje. Tu mu je posebno dao podršku pokojni Andrija Vučemil, poznati književnik koji je živio u Rijeci, ali često je boravio ovdje u Duvnu, gdje su mu živjeli roditelji, braća i sestre. Valja znati da, prema zakonu bivše države, niste trebali tražiti dozvolu za pokretanje lista, nego samo prijaviti da list pokrećete“, kazao je o početcima Naših ognjišta fra Gabrijel.

Kako je kazao, slomom „hrvatskog proljeća“ mnogi su ljudi imali velikih problema s komunističkom vlašću zbog svojeg angažmana u Našim ognjištima. Prisjetio se Kažimira Vučemila koji je čak osuđen na zatvorsku kaznu od godinu i pol dana u Zenici, dok je profesor Bruno Zorić imao velikih problema da nađe posao u rodnom Zadru zbog sudjelovanja u Našim ognjištima.

Fra Gabrijel u razgovoru je opisao i kako je list dobio ime: „Naziv lista Naša ognjišta spontano se nametnuo. Želja je bila povezati se s našim ljudima koji su masovno otišli u inozemstvo radi zarade jer ovdje uistinu nisu mogli obitelji priskrbiti najosnovnije potrepštine s obzirom na to da nisu imali gdje zaraditi. Valja znati da su tada u inozemstvo išli samo muškarci, a žene su s djecom ostajale kod kuće i radile sve domaće poslove. Razjedinjenost obitelji bio je pravi poticaj da ih se ovim listom što bolje poveže. Lijepi hrvatski izraz ognjište asocira na toplinu kuće i zajedništvo obitelji. Tako su Naša ognjišta dobila ime. List je vrlo brzo dostigao respektabilnu nakladu i logično je da je komunističkoj vlasti bio zazoran, pogotovo stoga što ga uređivao bivši robijaš fra Ferdo Vlašić“, objašnjava fra Gabrijel.

Posebno zanimljiv dio razgovora jest onaj o represiji državne vlasti prema listu: „Događaji u Međugorju koje su Naša ognjišta redovito pratila i pisala o njima, smetala su i državi i Crkvi, slobodno rečeno. Država se bojala same sebe i bio je opasan svatko tko je mislio drukčije od Centralnog komiteta. Crkva pak opterećena poznatim „hercegovačkim slučajem“ nije mogla prihvatiti da se nešto „sveto“ može dogoditi kod „neposlušnih“ fratara. Priznajem, iz službene crkvene vlasti nitko mi nije prigovarao što pišemo o Međugorju. Državna vlast ili, preciznije rečeno, UDBA, svako malo me je zvala na odgovornost. I tako tri godine. Danas zaprijete s ovim, sutra s onim. Zabranili su nam bilo što pisati o Međugorju, neke suradnike nisu mogli podnijeti u listu, šaljiva kolumna naše dugogodišnje tajnice Ancile Bubalo „Kuma Manda“ im je zasmetala. Rekli su da sve mora prestati ili će biti možda nova zabrana. Sve je to trebalo izdržati. Nije bilo lako, ali opstali smo“, rekao je među ostalim fra Gabrijel Mioč, a razgovor se u cijelosti može pročitati u ljetnom dvobroju Kane, u tiskanom ili eIzdanju.