Na početku homilije mons. Vukšić podsjetio je na Isusovo uskrsnuće. “Ta istina naše vjere jedna je od najvažnijih. Do te mjere važna da kako znamo sv. Pavao na jednom mjestu piše: ‘Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera.’ Prevedeno na rječnik današnjega dana ovdje na Kondžilu – ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera, uzaludne su i naše molitve, uzaludno je i sve ono što u obliku pobožnosti na čast Presvetoga Trojstva i Blažene Djevice Marije činimo. Iz te vjere da je Isus uskrsnuo, po svjedočanstvu Svetoga pisma, treći dan poslije svoje smrti, vjerujemo također u uskrsnuće tijela i život vječni, svoje uskrsnuće tijela i svoj život vječni kao što to ispovijedamo svaki put također u tekstu Vjerovanja“, kazao je propovjednik i dodao kako je milošću Svetoga Trojstva i Majka Božja uzdignuta i dušom i tijelom na nebesa.

“Krist, kaže sv. Pavao, uskrsnu od mrtvih i kao takav je prvina usnulih, prvina od svih umrlih. Doista, o čovjeku, tj. Adamu – smrt, o čovjeku tj. Kristu – uskrsnuće od mrtvih. Jer kao što u Admu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni, ali svatko u svom redu – prvina Krist, a zatim koji su u Kristu! Među ovima koji su Kristovi i slijede poslije Njega po svom uznesenju na nebesa jest prva Blažena Djevica Marija, prva od svih učenica Božjih, prva od svih nasljedovateljica Isusovih – jest ona dušom i tijelom uznesena na Nebo. To je vjera koju Crkva ispovijeda od najranijih dana svoga postojanja”, objasnio je vrhbosanski nadbiskup koadjutor, kazavši kako se ne zna točno kad se u obliku blagdana počelo obilježavati Uznesenje BDM.

U nastavku propovijedi objasnio je vjernicima kako za razliku od brojnih svetaca, u cijelom svijetu ne postoje moći Blažene Djevice Marije. “Ne postoje jer je uznesena dušom i tijelom na nebesa. Postoji jedan događaj iz petog stoljeća kada je jedna carica iz Carigrada molila i molila zajednicu u Jeruzalemu koja je još od prije imala crkvu Uznesenja BDM, da za crkvu koja je sagrađena u Carigradu pošalju moći Blažene Djevice Marije. A zajednica vjernika iz Jeruzalema u čuđenju odgovara zar je moguće da carica ne zna da je Gospa uznesena na nebesa i da ne postoje moći Blažene Djevice Marije.

Ona, uznesena na nebesa jest, osim što je majka našega Spasitelja, Majka Božja kako je častimo, istovremeno Majka naše nade. Ona je po tome što je Majka Božja iza nas u povijesti i vremenu na počecima naše kršćanske vjere i povijesti spasenja na Isusov način, ali ona je uznesena na Nebo dušom i tijelom – ispred nas. Kao ona koja stoji iza nas, ona je sigurnost naše vjere, Majka našega Spasitelja i samim time Majka Crkve i Njegova mističnoga Tijela i po tome Majka naše vjere. A po tome što je ispred nas kamo se i mi nadamo doći jednoga dana po svome uskrsnuću, ona je Majka nade Crkve, Majka nade svakoga od nas, nade u naš vječni život. Stoga nju na Nebo uznesenu, Majku naše nade, Majku svih naših radosti, Majku svih naših osmijeha i svih naših pravih veselja, molimo da obriše suze svih ožalošćenih već na ovoj zemlji, da vrati osmijeh na sva žalosna lica, da vrati ona Majka svakoga zdravlja zdravlje svima koji su ugroženi bilo u duši bilo u tijelu; da ona Majka nade u nama hrani nadu svakoga dana kako bismo mogli biti, ne samo radosni ljudi na ovoj zemlji, nego i radosni svjedoci nade u vječno spasenje”, naglasio je mons. Vukšić. Na kraju homilije pozvao je vjernike da se obrate i vrate evanđelju.

Uz mons. Vukšića i župnika i čuvara svetišta preč. Borisa Salapića, u koncelebraciji je bilo 15-ak svećenika. Poslije mise vjernici su se s Gospinom slikom uputili ka župnoj crkvi čime je završio službeni dio proslave.

U Komušini se uz hodočašće za Veliku Gospu održavaju još dva: jedno u posljednjoj nedjelji svibnja kao hodočašće mladih Vrhbosanske nadbiskupije, i drugo krajem listopada kao hodočašće okolnih župa. Budući da u župi stalno živi samo nekoliko stotina vjernika, može se reći da taj kraj barem tri puta godišnje, više nego inače, zablista i oživi.

Gospina se slika prvi put spominje 1779., i samo je dva puta duže vremena izbivala iz župe. Prvi put 1888. za vrijeme restauracije u Grazu, a drugi ratne 1992. kada su katolici protjerani, a župna crkva razorena. Slika je 1996. vraćena iz Hrvatske u Žepče, a 1999. u Komušinu.