Dragi gledatelji i slušatelji u domovini i inozemstvu, sve vas od srca pozdravljam!
U ovoj noći kršćani se okupljaju na slavlje vazmenog bdijenja. U crkvama odjekuje usklik: Svjetlo Kristovo, koji najavljuje svjetlo uskrsnuća. Vjernici u Kristu uskrslom vide svjetlo istine, snagu i smisao života i nadu koja otvara vječnost. Nijedan svjedok nije vidio što se dogodilo one noći nakon subote, vjerojatno malo prije zore. U petak oko tri sata popodne, nakon teške muke, Isus je raspet na križu umro. Svi su se apostoli razbježali, osim Ivana koji je s Majkom Isusovom ostao uz križ. Dva ugledna Židova Josip iz Arimateje i Nikodem pobrinuli su se za pokop. Matej evanđelist piše kako su židovske vlasti osigurale grob, zapečatile grobni kamen i postavile stražu da ne bi došli njegovi učenici, ukrali ga, pa rekli narodu: uskrsnuo je.
Dan poslije bila je subota, blagdanski odmor za Židove. Ali dan poslije subote, prvi dan novoga tjedna, koji je za nas kršćane nedjelja, žene su požurile na grob. Iskustvo što su ga doživjele, početak je nove povijesti. One su vidjele odvaljen grobni kamen, prazan grob i anđela koji im je rekao: On nije ovdje. Uskrsnuo je!
Nitko nije svjedok samoga događanja. No, ishod je vidljiv. On nije ovdje.
Nastaje zbunjenost, pomiješana sa strahom i radošću. Ma, rekao je da će treći dan uskrsnuti. Ali što to znači? Te prve vijesti o praznom grobu ostale bi ovijene velom tajanstvenosti da se On sam nije ukazao: najprije ženama, zatim apostolima i napokon još mnogima. Oni su sigurni da su ga vidjeli, oni su ga čuli kako im je govorio. Svi svjedoče: On je živ! Ne više u smrtnom tijelu, nego na drugačiji način.
Je li to halucinacija, kolektivni zanos? Da je to tako njegovi bi sljedbenici brzo nestali.
Međutim, činjenice govore kako do danas po svem svijetu ima mnoštvo vjernika koji, iako ga nisu vidjeli, svjedoče: On je živ!
Mi, vjernici, osjećamo njegovu prisutnost, njegovu blizinu, njegovu pomoć. I zato mi vjerujemo da je On uskrsnuo. To je naš Uskrs!
Draga braćo i sestre, večeras u noći vazmenog bdjenja, dolazim vam raširenih ruku, kao skromni glasnik nade, glasnik Kristova uskrsnuća. Želim biti blizu svima vama, dragi gledatelji i slušatelji, kako biste osjetili Kristovu blizinu i njegovo božansko razumijevanje. Želim biti blizu osobito vama koji ste umorni i opterećeni tegobama suvremenoga života, vama koji ste bolesni, vama koji ste izgubili dragu osobu, vama koji zbog bilo kojeg razloga patite.
Večeras nismo samo primatelji radosne vijesti o Kristovu uskrsnuću. Ovo je noć i velike ponude: ako prigrlimo Krista Uskrslog – prionut ćemo uz veliku nadu koja je potrebna za život na ovome svijetu.
Benedikt XVI., papa naših dana, u svojoj posljednjoj enciklici piše: “mi trebamo nade – manje ili veće – koje nas iz dana u dan drže na našem putu. Ali bez velike nade, koja mora nadvisiti sve drugo, one nisu dovoljne. Ta velika nada može biti samo Bog, koji obuhvaća cjelokupnu stvarnost i koji nam može ponuditi i dati ono što sami svojim silama ne možemo postići” (Spe salvi, 31).
S Kristom, vjerujte mi, život se iz temelja mijenja. Prigrlimo li Uskrslog Krista kao veliku nadu, onda brzina kojom prolazi život, naše svakodnevne žurbe, sve radosti i žalosti, sve tuge, trpljenja i bolesti… sve će poprimiti drugo značenje. Uz veliku nadu svaki je početak osmišljen, a završetak, ma kako on izgledao – blagoslovljen.
Potrebno je prepoznati blage i tajnovite trenutke u kojima Božji svijet dotiče naš svijet, treba se naučiti diviti kako bismo vjerovali, treba primijetiti Gospodina Isusa kako bismo ušli u njegov svijet koji je naša prava domovina, naša trajna radost i nepomućeni mir.
Dragi gledatelji i slušatelji koji ispovijedate vjeru u Kristovo uskrsnuće i svi ljudi dobre volje, kao nadbiskup moleći za sve vas iz dana u dan ponavljam: Da život imaju! U izobilju da ga imaju! (Iv 10, 10).
Krist – Velika Nada – naš je život!
Zahvaljujući vam za ove trenutke zajedništva, svima od srca želim sretan i blagoslovljen Uskrs, svetkovinu Velike Nade!