Misa za pokojne svećenike i kanonike Đakovačko-osječke nadbiskupije

Suslavili su pomoćni biskup Ivan Ćurić, umirovljeni nadbiskup Marin Srakić te još jedanaestorica svećenika, među kojima i mons. Ivica Pažin, koji je propovijedao.

Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup Hranić rekao je kako su okupljeni u molitvi i slavlju euharistije za sve svećenike koji su se svojim životom i pastirskom svećeničkom službom ugradili i služili župnim zajednicama te nadbiskupije, kao i u različitim drugim službama evangelizacijskoga poslanja i djelovanja mjesne Crkve. „Sjećamo ih se večeras sa zahvalnošću jer su nas posvećivali svetim sakramentima, poučavali u vjeri i bili svjedoci kako se ljubi Gospodina i njegovu Crkvu sve do spremnosti na smrt“, rekao je nadbiskup Hranić, podsjetivši kako Crkva toga dana slavi spomendan Karla Boromejskog, čestitajući imendan svima koji nose ime toga „svetog pastira“ Crkve. 

Na početku propovijedi mons. Pažin spomenuo je pokojnog svećenika i profesora Marka Jerkovića, preminulog u 43. godini, koji je 10. srpnja 1999., već izranjen teškom bolešću, u svojoj duhovnoj oporuci zapisao: „Bože, Ti si velik i dobar… Hvala Ti za svjetlo, Tvoju blizinu i ljubav tolikih ljudi s kojima sam živio. Znam da ću na kraju hoda kroz pustinju padajući u provaliju pasti u Tvoju sigurnu ruku punu ljubavi. Ali pomozi mi da ta vjera u meni bude jača od straha pred korakom, budućom minutom, satom, danima koje ću proživjeti onako kako Ti jedino znaš, ali ja ne.“ Propovjednik je nastavio: „Večeras se sjećamo i molimo za one koji su i u najtežim svojim, ali i trenucima svojih vjernika, upućivali riječ kršćanske nade ondje gdje bi suvremeni svijet samo slegnuo ramenima, jer nije imao odgovora na pitanja o životu nakon smrti; za one koji su, u tako glasnom i bučnom svijetu, svjedočenjem novoga života Krista uskrsloga razbijali tišinu sumnje i nevjere.“

Kazavši kako je Bog svojim dolaskom na svijet postao „opasno bliz mnogima“, mons. Pažin je posvijestio kako naši životi Kristovim dolaskom prestaju biti tvrđave omeđene zidovima – on je sve u svemu, iz dana u dan, i zato traži i zahtijeva sve. „Bog, koji je gospodar živih i mrtvih, oslobađa nas očekivanja koje drugi imaju od nas. Čak nas oslobađa i od onih očekivanja koja imamo sami od sebe. Jer, Gospodinovi smo! I što je više Krista u meni, sebi sam samome bliži… Važno je ono što on želi“, naglasio je mons. Pažin, dodavši kako Bog i danas na različite načine pokazuje koliko mu je stalo do svakog čovjeka.

„Skidajući večeras prašinu zaborava s naših pokojnih svećenika, smijemo reći da Bog ljubi čovjeka upravo po njima. Kad ne bi bilo tako, zar bi Bog mogao osjećati toliku bol zbog jedne izgubljene ovce? Ili, zar bi nebo s anđelima Božjim toliko radovalo da Bogu nije doista nedostajao taj jedan grešnik“, ustvrdio je propovjednik, dodajući da je svećenik ikona susreta s Bogom, a samim time nebo više nije nešto nedodirljivo, a zemlja više nije bezbožan svijet bez čvrstog tla – što se po svećeniku na zemlji događa, mijenja i samo nebo. Veliki je to dar, veliko poslanje, velika zadaća. 

Na kraju propovijedi mons. Pažin pozvao je okupljene: „Draga braćo i sestre! Ne zaboravite se u molitvama spominjati pokojnih svećenika, onih koji to žive, ali i onih koji se na taj poziv pripremaju. A meni dopustite da za pokojne svećenike, ali i u ime živih svećenika, izreknem molitvu, napisanu kao posljednju rečenicu pokojnoga brata svećenika Marka: ‘Oprosti mi za sve što sam propustio i pomozi mi da svojim životom, još više nego riječima, mogu svjedočiti do kraja.’“