O. Sebastian Šujević, DI, rodom je iz Rijeke u kojoj je imao prvi kontakt s isusovcima još kao dijete na isusovačkoj župi Srce Isusovo, a trenutačno je ravnatelj u Isusovačkoj klasičnoj gimnaziji u Osijeku.

Kako ste doživjeli poziv?

Poziv kao takav, to je bila zanimljiva priča. U Rijeci sam išao u salezijansku gimnaziju, a ujedno sam bio aktivan i na župi. Istovremeno sam upoznavao život i duhovnost salezijanaca i isusovaca. Nakon završetka srednje škole upisao sam Pravni fakultet na kojem sam bio dvije godine. Razlog zašto sam upisao pravo je taj jer su ga i moji prijatelji upisali. Imao sam dobre ocjene i mogao sam upisati bilo koji fakultet. Činilo mi se da je biti pravnik, odnosno odvjetnik, nešto zanimljivo, dinamično i može se na kraju osigurati i egzistencija. Nije mi bilo jasno iz kojeg točno razloga upisujem pravo, ali to me je privlačilo. Na kraju sam se doveo do situacije da sam dva puta ponavljao prvu godinu, nakon čega sam vidio da to nije za mene. Ispisao sam se s fakulteta i godinu dana sam radio i bavio se sportom. Kroz život sam trenirao rukomet, nogomet, košarku i na kraju taekwondo. To mi je dalo disciplinu uz duhovni život u kojem sam cijelo vrijeme bio živ. Tijekom tog razdoblja doživio sam kao da mi Bog postavlja pitanje: „Pa Sebo, gdje se ti osjećaš najbolje?“ Tu sam otkrio da mi je najbolje u Crkvi. S ljudima, kada pričamo o Bogu, euharistija, klanjanje, susreti, vođenje molitvi… Par puta sam se ulovio da tijekom razgovora s ljudima citiram Evanđelje. Tu sam doživio da ako je to Gospodinov poticaj, neka se ta vatra zapali, neka gori. Htio sam posvetiti život odluci koju ću donijeti. Dao sam si šest mjeseci za odluku. Moji dani su prolazili kroz rad, treninge i molitvu. Vatra u meni je počela sve više rasti i nisam mogao zamisliti da ne idem putem redovništva. Kroz to vrijeme sam doživio ljubav Božju i susret s njime, ponajviše kroz klanjanja i Sveto pismo.

Zašto isusovci? To mi je bilo nekako prirodan izbor jer sam odrastao uz njih i upoznao sam njihovu duhovnost koja mi se svidjela. Nisam ni u jednom trenu pomislio da bih otišao za salezijance.

Ima li nešto u isusovačkoj duhovnosti što vas je više privuklo?

Ignacije kao takav mi je bio privlačan. Vrlo zanimljiv lik kada ga čovjek dublje upozna. Prije ulaska u Družbu pročitao sam jedan njegov životopis koji pokazuje njegovu osobnost. On nije samo hladni vojnik koji je bio čvrst kao ratnik, i time privlači naravno svakog muškarca da mu bude uzor, barem u nekom dijelu života. S druge strane se vidi ta njegova finoća i osjetljivost na Božju prisutnost. Fascinirao me spoj koji je dobio od Gospodina, ali ujedno ga i živio. To sam doživio kao nešto što meni paše i odgovara.

Imate li neki zanimljivi događaj iz razdoblja dok ste bili u novicijatu?

Dobio sam priliku da upoznam osim hijerarhije i karizmatsku dimenziju Crkve. Bio sam pozvan u Dubrovnik da budem asistent na jednom seminaru čija je tema bila vezana uz unutarnje iscjeljenje, koji je vodio o. Rufus Pereira. Na tom susretu sam doživio živog Boga. Vidio sam pred svojim očima fizičko ozdravljenje jednog čovjeka, vidio sam i oslobođenje čovjeka koji je imao probleme duhovne naravi, a ujedno sam kroz seminar iskoristio neki dio svog života da ga posložim i doživio nutarnje iscjeljenje. To me ponukalo da upoznam i taj dio Crkve. Tu sam doživio koliki su karizme darovi koji su danas možda i etiketirani, stavljeni na neki način u pogrdni smisao nasuprot cjelokupnog života Crkve. Zapravo je to život Crkve kakav je Gospodin živio na zemlji. Na koncu je i Ignacije imao karizme, kada se uđe u njegov život osobne duhovnosti, proživljavanje Euharistije gdje je imao dar suza, govorio je i stranim jezicima koje nije razumio, ali mu je duh bio uzdignut. Vršio je oslobađanja i ozdravljanja, imao je mistična viđenja kroz koja mu je Gospodin govorio bitne stvari u duhovnosti. Pogotovo me dotaknula njegova riječ na koje je on kao grešnik mogao doživjeti takva iskustva, onda to može i svaki kršćanin. Prolazila mi je misao „zašto onda i ja ne bih sve to doživio“. Zatražio sam od Gospodina i on je odgovorio. Danas ne samo da čitam i znam nešto o tome, već sam i aktivan u Struji milosti u koju je danas papa Franjo združio sve karizmatske pojavnosti. Tu su me izabrali za duhovnika Katoličke karizmatske obnove u Duhu Svetom Hrvatske.

Možete li nam malo više reći o karizmatskom pokretu Struji milosti?

Tu su laici koje je Gospodin podigao po čitavoj Hrvatskoj i ona trenutačno broji preko 80 zajednica i 3000 članova. Smisao, kako je o. Schneider napisao, je obnova Crkve. Za čovjeka to znači da se obnovi, proživi i oslobodi krsna milost, koja predstavlja svaki živi susret s Bogom. Bilo kroz ljubav, iscjeljenje, utjehu, uspjeh, snagu… Sve su to prilike koje  čine čovjeka zrelijim vjernikom koji je upoznao Boga, te koji ga želi autentično slijediti.

Sjećate li se nekog trenutka u kojem vam je Bog bio najživlji?    

Imam par trenutaka koji su mi zapečaćeni. Jedan od njih je, i dosta puta je to bila ispovijed. Gdje sam doživio očinsku ljubav, Oca koji oprašta, toplinu koja me prožima i radost koju sam doživio kroz suze. Kada sam molio pokoru radovao sam se, plakao, a istovremeno želio  slaviti i zahvaliti Gospodinu koliko je taj susret bio živ.

Koje ste službe u sklopu Družbe do sada obnašali?  

Za svećenika sam zaređen 2009. godine u Zagrebu. Od tada sam bio kapelan na Jordanovcu, na župi Bezgrešna Srca Marijina. Zatim sam bio na studiju Fundamentalne teologije u Rimu. Po završetku studija vratio sam se u Zagreb gdje sam bio studentski kapelan na Jordanovcu, te sam malo pomagao i skolasticima.

Trenutačno ste ravnatelj isusovačke gimnazije. Koja je specifičnost isusovačke gimnazije i kako je biti ravnatelj jedne takve škole?

Naša je specifičnost, uz to što smo mala škola, da pokušavamo provoditi ignacijevsku pedagogiju koja se temelji na tri stupa. Zajedničko nam je s jedne strane s drugim školama da prenosimo znanje, a s druge strane se razlikujemo po tome jer istovremeno prenosimo i vjeru, iskustvo živog Boga i treći stup je briga za pojedinca. Nama je to dobro jer u maloj školi možemo popratiti svakoga, njegov razvoj, teškoće, ali i njegove talente. S druge strane se koristimo ignacijevskim pristupom. Polazi se od stvarnosti, moli, meditira, odlučuje i na kraju provodi u akciju. Tu surađujemo s roditeljima. To bi bila i glavna specifičnost koja se onda očituje kroz duhovni program koji imamo u školi. Osim što obilježavamo liturgijska vremena, svaki razred prolazi duhovnu obnovu vikendima u našoj rezidenciji Družbe Isusove koje su tematske kroz četiri godine. Kroz te četiri godine svaki učenik prođe određenu duhovnu formaciju.

Biti ravnatelj je vrlo zanimljiva priča jer su to dvostruke priče nama isusovcima. S jedne strane je to managerski posao, od održavanja zgrade do ljudskih resursa i odnosa, a s druge strane duhovna dimenzija gdje imamo poslanje Crkve pomoći ljudima da se izgrađuju, ne samo za ovaj svijet, nego i za vječni život.

Što bi za vas značilo isusovačko geslo „Sve na veću slavu Božju“?

Sveto pismo kaže jednu stvar, da je živi čovjek slava Božja. Kada čovjek radi po poticajima duha, on slavi Gospodina. Kod Ignacija ispitom savjesti ti prepoznaješ na što te duh potiče, odlučuješ se i vježbaš se osluškivanju i pristanku na te poticaje. Ako tako radiš, ti proslavljaš Gospodina, njegovo kraljevstvo, a Gospodin kroz to tebe posvećuje.

Koje kreposti bi bile poželjne da imaju dečki koji razmišljaju o pozivu za isusovce?

Mene uvijek nadahnjuje sv. Josip i imam tzv. 4P kojima težim: poslušnost, poniznost, pokretljivost i povjerenje.  Pogotovo na početku, kada čovjek razmišlja o svome životu, kada se želi opredijeliti i dati u nešto, mislim da te stvari mogu čovjeku pomoći. Poslušaš da budeš ponizan jer uvijek ima netko veći od tebe. Da imaš povjerenja da se Bog brine za tebe, te da budeš pokretljiv, da reagiraš na stvari.

Što biste za kraj poručili dečkima koji razmišljaju o pozivu i zašto bi se trebali prijaviti na program Možda baš isusovac?

Program Možda baš isusovac je vrhunski i nadahnut odozgo. To baš osjećam. Ne samo nadaleko, već sam i susreo neke dečke koji su sudjelovali na programu. Preporučam ga svima jer svakako će dobiti nešto za sebe.

Dečkima koji promišljaju, ali i onima koji ne razmišljaju o pozivu, poručio bih da dođu i da se usude sebe staviti u situaciju koju drugdje ne mogu doživjeti. Jer svaka riskantna situacija otvara nove perspektive. Pravog i autentičnog života nema bez rizika. Usudi se i riskiraj! poručio je o. Sebastian i pozvao zainteresirane da sudjeluju na vikendu razlučivanja od 12. do 14. studenoga. Prijavnica se nalazi na POVEZNICI, a za sva pitanja javiti se na adresu idom@skac.hr.

o. mr. sc. Sebastian Šujević