Uz sudjelovanje župljana i štovatelja sv. Jeronima, prijepodnevnu misu predvodio je župnik don Siniša Jozić koji je u homiliji govorio o životu sv. Jeronima (347-420), crkvenoga naučitelja koji je imao klasično izobražen duh i kršćanski odgojenu dušu: „On nama i svim naraštajima poručuje: ‘Riječ Božja je poput kruha, što je više čitamo i upoznajemo, to je više slađa’. Naime, zbog Jeronimove književne spreme i široke erudicije, povjerena mu je revizija i prijevod mnogih biblijskih tekstova kao neumornom sijaču i tumaču Božje riječi. Živio je oko 73 godine, a od toga 36 godina proživio uz spilju u kojoj je Riječ tijelom postala u Betlehemu. Tu istu Riječ tumačio je u svojim djelima, a ponajprije ju je nastojao konkretno živjeti unatoč svome poznatome strastvenom i žustrom karakteru te ‘vreloj’ krvi“. Don Siniša je naglasio „da nam se sv. Jeronim također nudi kao sjajan primjer pustinjaka, monaha, tješitelja, savjetodavca i učitelja. U njemu možemo jasno uvidjeti što Božja milost može učiniti od čovjeka koji s njome surađuje. Bio je grešnik koji se znao kajati, stavljajući sve svoje darove i svoj ‘genij’ u službu Gospodina, Crkve i bližnjih, a nikako za osobne probitke i sebične želje“. Propovjednik je zaključio poticajem: „Sv. Jeronim i dalje ostaje kao čuvar i zagovornik Dalmacije i Herceg Novog te zaštitnik arheologa, bibličara, bibliotekara, studenata i prevoditelja pozivajući svakog kršćanina da u središte svoga života i svoga djelovanja postavi Riječ Božju koja čovjeku pokazuje staze života i otkriva tajne svetosti“.

U popodnevnim satima u sklopu svojeg hodočašća u Boku kotorsku župa Presvetog Srca Isusova iz Rakovog Potoka iz Hrvatske predvođena župnikom vlč. Ivanom Dužaićem posjetila je Herceg Novi te slavila misu u župnoj crkvi. Vlč. Dužaić se na temelju Evanđelja o sijaču i sjemenu u prigodnoj propovijedi osvrnuo na sv. Jeronima kao „onoga kojemu je živa Riječ Božja bila hrana od koje je svetac živio i od nje se oplemenjivao. Stoga, mi koji smo pripremljeni da tu Riječ sijemo, uvijek imajmo na pameti da ne propovijedamo sebe, nego Božju istinu prema kojoj se treba ponizno odnositi i ispravno je sijati“. Nastavljajući govoriti o životu ovog crkvenog naučitelja, osvrnuo se na Jeronimov temperament: „Budući da njegova narav, strastvena i žustra nije bila prepreka za napredovanje u svetosti, molimo danas Boga da znamo i mi pobijediti sebe, sobom vladati i kršćanski pošteno živjeti“.

Svečanu večernju misu slavio je župnik Župe sv. Mateja iz Dobrote don Ante Dragobratović, a propovijedao peraški župnik don Srećko Majić uz koncelebraciju nekoliko svećenika. „U slikarstvu postoji pokret koji se zove chiaro-scuro, tj. ispreplitanje svijetlih i tamnih tonova boje. I život svakog čovjeka pa tako i svetaca je stalno isprepletanje svjetla i tame, dobra i zla. Rimski pjesnik Ovidije piše: ‘Video meliora proboque, deteriora sequor’; u prijevodu: ‘Vidim ono što je dobro i odobravam ga, ali se držim lošeg’. U tamnije karakterne tonove Jeronimova života idu: osjetljiv, pomalo zavidan, malo poznaje svetu blagost, ne okreće desni obraz kada ga netko udari po lijevom, s protivnicima je nemilosrdan, temperamentan, polemičan, ironičan, nepopustljiv, tvrdoglav i sarkastičan. Međutim, više je onih svjetlijih nijansi i tonova. Naročito poslije krštenja imao je bezgraničnu vjeru, neopisivu ljubav za pravovjernost i asketski život. Sve svoje sposobnosti stavio je u službu Crkve. Bio je učenjak, pokornik i veoma pobožan“, kazao je propovjednik.

Osvrćući se na oslobođenje Herceg Novog od osmanlijske okupacije 1687. godine don Srećko je podsjetio da u evanđeljima čitamo kako je Isus dva puta plakao: kod groba svojeg prijatelja Lazara i nad propašću Jeruzalema. „Koliko je Bokelja plakalo kroz gotovo dvjesto godina pod okupacijom Osmanlija. Barski nadbiskup Andrija Zmajević gotovo kroz suze vapije tražeći pomoć od pape. Nezadovoljstvo stanovnika posebno Herceg Novog dostiglo je svoj vrhunac. Akcija oslobađanja Herceg Novoga nije bila laka. Bio je to jako utvrđen grad. Imao je troja vrata s pokretnim mostom, zatim tri kule: Kanli-kulu, Begova-kulu i kulu Abaza-paše s topovima i vojnicima. Na 30. rujna spomenute godine, na posljednji opći juriš, vrlo žestok i dobro pripremljen zapovjednici Donjeg i Gornjeg grada, na blagdan sv. Jeronima potpisali su predaju i kapitulaciju“, istaknuo je don Srećko zaključivši: „Ovo je dan što ga učini Gospodin. Dan sjećanja i zahvalnosti Bogu. Bogu koji je po zagovoru sv. Jeronima i sudionicima bitke vratio slobodu Herceg Novom. Ne zaboravimo slaviti i zahvaljivati Bogu“.

Na kraju misnog slavlja župnik don Siniša čestitao je blagdan župljanima te svima koji su darovali sredstva i utkali sebe i svoje vrijeme u proslavu nebeskog zaštitnika župe i grada. Ove godine župnik je posebno zahvalio Općini Herceg Novi koja je izdvojila sredstva i u potpunosti odlučila financirati novo ozvučenje u ovom Božjem hramu. Radovi na ugradnji novog razglasa završeni su nekoliko dana prije blagdana sv. Jeronima, a izvela ih je renomirana firma iz Caserte u južnoj Italiji.

Svečanost je završila pjevanjem zahvalnice Te Deum (Tebe Boga hvalimo) koja se već stoljećima pjeva ovog dana kao spomen na 1687. godinu i slavno oslobođenje Herceg Novog od Turaka, nakon koje je vjerni puk primio blagoslov s relikvijom svetog Jeronima.

Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor sv. Jeronima. Nakon mise svečanost se nastavila druženjem i čašćenjem u župnom dvorištu.

Proslavi blagdana prethodila je misa uočnica nakon koje su vjernici molili svečanu Večernju.