Vojni biskup je, pozdravivši sve okupljene, u propovijedi rekao: „Okupljeni na euharistijskome slavlju na blagdan sv. Martina, nebeskog zaštitnika vojne kapelanije Zapovjedništva specijalnih snaga u Delnicama razmišljamo o čovjeku koji je ostavio duboki trag u europskoj duhovnoj baštini, u zapadnoj kulturi. U umjetnosti, na kipovima i slikama, redovito ga se prikazuje s onim što je tipično za njega i po čemu je prepoznatljiv. Sv. Martin je najprepoznatljiviji kao vojnik na konju koji mačem otkida polovinu svoga plašta i njime zaodijeva siromaha koji se smrzava i koji od njega traži pomoć. U svjetlu riječi iz Matejeva evanđelja (Mt 25, 40) zaustavljamo se danas nad njegovim životom i djelom.“

„Martin (latinski Martinus) je rođen prije 1700 godina, po svoj prilici 316. godine, u Donjoj Panoniji, u gradu Sabariji – današnji Szombately u Mađarskoj. Njegov otac, poganin, bio je visoki vojni časnik – tribun u garnizonu stacioniranom u Sabariji. Sinu je dao ime prema rimskome božanstvu – bogu rata Marsu. Martinus – Martin bi bila umanjenica od riječi Mars. (…) Kad je otac završio vojnu karijeru obitelj je preselila u Paviju. Martinu je bilo deset godina. Kao sin visokog vojnog časnika,  tamo je Martin stekao dobre osnove humanističke naobrazbe. Kao i svi čestiti roditelji, i Martinovi su željeli dobru i solidnu formaciju svome sinu. Željeli su da im sin ostvari karijeru ali i da njihove životne vrjednote budu i njegove vrjednote. Martinovi su roditelji bili pogani. Upravo u Paviji je Martin prvi put čuo govor o novoj religiji, o kršćanstvu.“

Potrebno je spomenuti da je kršćanstvo u ovome trenutku već bila slobodna religija, ona je Milanskim ediktom 313. godine dobila slobodu. U Paviji se Martin upisao u katekumenat kao pripravnik za krštenje, a potom se upisao u vojsku. „Ubrzo je promaknut i dobio je čin circitor-a. Taj čin predviđa službu noćnog nadziranja trgova i javnih prostora, nadgledanje sigurnosnih punktova i osoblja. (…) U to razdoblje njegova života smješta se i zgoda kad je vojnik Martin pred gradskim vratima usred ljute zime susreo siromaha koji se smrzavao i od Martina je tražio milostinju. Martinovo plemenito srce nije moglo ostati bez odgovora. Uza se nije imao novaca. Sišao je s konja, odrezao je polovicu svoga vojničkoga plašta i zaogrnuo siromaha. Sljedeće je noći Martin usnuo san u kojem je vidio samoga Isusa zaogrnuta polovicom svoga plašta koji je rekao anđelima: ‘Ovim me je plaštem zaogrnuo katekumen Martin.’ Ova nas zgoda podsjeća na Isusove riječi: ‘Zaista zaista kažem Vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste’ (Mt 25, 40)“

Nakon krštenja i primanja sakramenata kršćanske inicijacije, Martin je i dalje služio u vojsci, „kao časnik u najelitnijoj carskoj postrojbi – legiji, što je vjerojatno i bio cilj njegova oca. To su bile specijalne postrojbe i u njih su mogli stupiti samo  provjereni kadrovi. Oni su čuvali visoke carske službenike i najosjetljivija mjesta njihova boravka i djelovanja.“ U dobi od četrdeset godina Martin odlučuje ostvariti svoj mladenački san, napustiti vojsku i živjeti intenzivnijim duhovnim životom. „Martin se nastanio u gradu Poitiersu gdje je djelovao učeni biskup Hilarije, veliki moralni i duhovni autoritet Crkve u 4. stoljeću. ‘Similis simili gaudet’ (Sličan sličnome se veseli!). Hilarije je primio Martina kod sebe. Obojica su bili obraćenici iz poganstva na kršćanstvo. Obojica  su bili visoke kulture i ugledni ljudi. Obojica su bili osobe duboke kontemplacije i molitve!“

„Još jedan Martinov san ostavio je na njega duboki dojam. Sanjao je da mora obratiti svoje stare roditelje. San je doživio kao Božji znak i poziv. Odmah je krenuo na put. Biskupu je obećao da će se vratiti. Prelazeći preko Alpa upao je u ruke razbojnika i jedva je izvukao živu glavu. Jednog od njih je obratio i to ga je spasilo. S velikom radošću susreo je svoje roditelje. Njegova majka je prigrlila kršćanstvo. Otac je ostao čvrst u svojim dotadašnjim svjetonazorskim stavovima, nepopustljiv u svome stavu prema kršćanstvu. Tajna ljudske slobode!“, rekao je biskup.

Martinov san bio je monaški život, nakon niza događaja, biskup Hilarije dopustio mu je da se povuče na biskupsko dobro u Ligugé gdje je Martin utemeljio monaški samostan po uzoru na samostane u Crkvi na Istoku. Ubrzo su mu se pridružili mnogi mladići koji su u strogim postovima, pokori, molitvi, proučavanju sv. Pisma i uopće duhovne baštine Crkve snažno napredovali u kršćanskim krepostima. Možemo i zamisliti s kojim je entuzijazmom, u vojničkoj stezi,  poučavao mlade monahe, Kristove vojnike Milites Christi“…. Martin je ovime udario početke monaškog života na Zapadu. Opatija Ligugé i danas je mjesto kamo rado hodočaste mnogi hodočasnici, a osobito 4. srpnja i 11. studenoga.

„Nakon smrti biskupa Liborija u Poitiersu, Martin je aklamacijom  izabran za Liborijeva nasljednika. Kroz dvadeset i šest godina bio je na čelu biskupije neumoran u propovijedanju, energičan u nastupu, odlučan u pastirskim pothvatima i postupcima! Propovijedao je po svojoj i okolnim biskupijama. Na osobit način se posvetio ruralnim neevangeliziranim sredinama koje su bile zapuštene i tu je imao velike uspjehe. U ono vrijeme kršćanstvo je bilo snažno prisutno u gradovima, ali manje na selima. Evangelizacija sela – to je bio njegov pastoralni program, osnivanje novih župa, stvaranje novih žarišta duhovnosti i molitve. Da bi evangelizacija bila uspješna bio je svjestan da mora imati dobro odgojen – izgrađen kler – svećenike. U Marmoutie-u je utemeljio središte što mnogi vide kao prvo sjemenište u Galiji (Francuskoj). Zbog značenja nazivali su ovo veliko i važno središte „maius monasterium“. I danas postoje ruševine ove glasovite opatije.“

Tu su se ručno prepisivali manoskripti, upoznavalo i promicalo Sv. pismo, te tekstovi istaknutih učitelja i propovjednika evanđelja, filozofa, pjesnika, teologa. Osobita pažnja posvećivala se mladima, njihovoj duhovnoj kulturi, duhovnome vodstvu, sazrijevanju i rastu u vjeri, kulturnoj razini uopće…. Dobra škola, dobra formacija, dobar odgoj na svim razinama, dobra priprema za život ne može ostati bez ploda! Ubrzo je Marmoutier postao istaknuto žarište gorljivih i  sposobnih  propovjednika evanđelja, mjesto iz kojeg su izabirani i pozivani mnogi na biskupsku službu.

Biskup Martin je bio čovjek velike vjere. Iz duboke povezanosti s Bogom, kroz molitvu, postove i pokoru, iz svake njegove geste izbijala je poniznost – malenost pred Bogom i veliki apostolski žar: Svim ljudima približiti i upoznati ih s Bogom ljubavi, ljubavi koja svoj vrhunac dostiže u žrtvi vlastitoga Sina na križu. Jako je inzistirao na povezanosti i jedinstvu klera i vjernika. Radio je puno na podizanju duhovne i kulturne razine klera. Redovno je pastoralno obilazio svoje župe.

„Dvadeset i šest godina biskupske službe ostavile su na njemu svoj trag. (…) Osjećao se vrlo umorno i počeo je svima govoriti o svome kraju… Pastoralno je obišao biskupiju, uspostavio mir i red i kad se počeo pripremati za povratak u Tours, osjetio je kako ga snage naglo izdaju a groznica ga je sve više obuzimala… Ganut pažnjom i žalošću monaha, svećenika i vjernog puka oko sebe, Martin je sa samrtnog ležaja rekao: ‘Gospodine, ako sam još nužan za tvoj narod, rad ne otklanjam: neka bude Tvoja volja!’ A kad su ga svećenici željeli malo pomaknuti da zgodnije legne on je odgovorio: ‘Pustite, braćo, pustite da radije gledam nebo nego zemlju kako bi se duh već zaputio svojim putem kojim mu je ići Gospodinu.’“

Biskup Bogdan zaključio je propovijed riječima: „Sv. Martin je najprepoznatljiviji kao vojnik na konju koji mačem otkida polovinu svoga plašta i njime zaodijeva siromaha koji se smrzava i koji od njega traži pomoć. Današnje evanđelje (Mt 25,31-46) svojom snažnom porukom izriče svoju bit da je kršćanstvo vjera djelotvorne ljubavi. Božja ljubav razlivena je u srcima našim. Pred licem Božjim u vječnosti što vrijedi? Djelotvorna ljubav! Sv. Martin je kao vojnik zaodjenuo siromaha. Svojim opredjeljenjem za Krista, živom vjerom koju je živio i neumorno propovijedao i druge poučio da žive u vjeri i po vjeri sv. Martin je plaštem vjere bogoljublja i čovjekolkjublja spašavao i spašava mnoge duše za sretnu vječnost.“ „Zaista zaista kažem Vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40).

S biskupom su u koncelebraciji bili vojni kapelan u Delnicama don Željko Savić, drugi vojni i policijski kapelani i svećenici iz okolnih župa.

Na misnome slavlju sudjelovali su zapovjednik Gardijske mehanizirane brigade brigadni general Dražen Ressler, zapovjednik ZSS-a brigadir Ivan Miloš, bivši zapovjednici ZSS-a i Bojne za specijalna djelovanja, ratni zapovjednik specijalnih postrojbi te zamjenici zapovjednika specijalnih postrojbi, obitelji poginulih, umrlih i nestalih pripadnika specijalnih postrojbi Hrvatske vojske i ZSS-a, hrvatski branitelji i članovi udruga proisteklih iz Domovinskog rata, pripadnici ZSS-a i bivši djelatnici ZSS-a.

Poslije mise položeni su vijenci i zapaljene svijeće za poginule pripadnike Specijalnih postrojbi Hrvatske vojske kod spomen križa u vojarni u Delnicama. U dostojanstvenome miru „svetoj tišini“ pročitana su imena svih vitezova palih za hrvatsku slobodu. Molitvu za pokojne predvodio je biskup Bogdan. Klapa HRM sv. Juraj animirala misno slavlje i program polaganja cvijeća i paljenja svijeća poginulim i umrlim pripadnicima postrojbe i zapovjedništva specijalnih snaga.