Duhovni memento za Vukovar uz molitvu za poginule, nestale i umrle tijekom Domovinskoga rata te zahvalom za slobodu počeo je pobožnošću krunice, nastavljen misom i klanjanjem pred Presvetim uz tematsko razmatranje koje je vodio župnik Ivan Jurić.

Uvodeći u misno slavlje vlč. Jurić je rekao kako se u molitvenom zajedništvu pred spasiteljskim križem sjećamo Vukovara, ali i mnogih događaja u Osijeku kojima smo svjedoci te je pozdravio mlade Vukovarce, braću Jakumetović, svjedoke ratnih događaja, naglasivši: „Najvažnije je večeras pasti na koljena i moliti jer bitka uvijek traje: za dobro, ljubav, oprost i čisto srce u svima nama i moliti nam je za Domovinu“. Tijekom klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom vlč. Jurić preporučio je Isusu okupljene i hrvatsku Domovinu, siromašne i ranjene, poginule, nestale i umrle u Domovinskom ratu koji su život i zdravlje položili na oltar Domovine te predmolio: za izlječenje svih rana i oslobođenje od sebičnosti, pohlepe i gramzivosti; za oproštenje grijeha i da znamo čuti, cijeniti jedni druge i pritjecati u pomoć; da živimo od vlastitoga znanja i rada svojih ruku. „Isuse, izliječi sve naše ratne rane; ne daj da žrtva bude uzaludna i čuvaj našu Domovinu, sve nas koji u njoj živimo i daj, Isuse, da u nama bude sloge, radosti i mira. Čuvaj nas, veliki i dobri Bože. Molimo te za našu Domovinu, Oče naš“, kazao je župnik Jurić u molitvi te blagoslovio sabrane.

Nakon duhovog programa, župljanka Nevenka Špoljarić predstavila je Vukovarace blizance Krešimira i Domagoja Jakumetovića, sadašnje župljane osječke Župe sv. Josipa Radnika, te s njihovim stihovima prvu od pet knjiga „Vukovarska čežnja“(UPT, 2015.). „Večeras u znak sjećanja i pijeteta palimo svijeće u prozorskim oknima, ispred križeva, duž osječke Vukovarske ulice, a upalili smo i u našim srcima u molitvi i kroz stihove Jakumetovićevih pjesama (Tebe, grade čuvam ja; Gospi od Vukovara), svojevrsnoj učilici o domovinskom ponosu i ljubavi. Pred nama je poetski priručnik za čitanje Vukovara, zagrljajem susretanja radosnih čovjekoljubivih davanja u ‘Vukovarskoj čežnji’. Blizanci Jakumetović svjedoci su vukovarskog križnog puta i svjetlonoše Kristove nade, milosrđa i Božje ljubavi za sve nas o čemu govore u svojemu stvaranju i kroz življenje katoličke vjere u angažiranosti u Crkvi“, rekla je Špoljarić.

Krešimir Jakumetović posvjedočio je o životu desetogodišnjaka u rodnom Vukovaru i križnom putu trpljenja ratnih strahota 1991. godine, čudesnom spašavanju života izlaskom iz opkoljenoga grada „kukuruznim putem“ i sedmogodišnjem životu u progonstvu tijekom kojega su selili 14 puta, a u međuvremenu im je majka umrla i ostali su s bakom. Predstavljena je i maketa-suvenir „Vukovarski vodotoranj“, rad Krešimira Jakumetovića, a suatori su župljanima i prisutnim vjernicima osječkih župa darovali stotinjak knjiga „Vukovarska čežnja“, pjesmaricu duhovno-domoljubne tematike obogaćenu dokumentarnim fotografijama vukovarskih toponima. Misu i klanjanje orguljski je na koru pratila Biljana Grašić i pjevanjem pjevači župnih zborova. Župnik Jurić zahvalio je za zajedništvo nastavljeno druženjem i oživljavanjem ljepših uspomena vezanih uz ratne dane i predanost Bogu kroz molitvu i nadu.

Svjedočenje Vukovarca Krešimira Jakumetovića

„Hvaljen Isus i Marija! Zovem se Krešimir, a tu u retfalačkoj župnoj crkvi sa mnom je i moj brat Domagoj. Rodom smo iz Vukovara, a sada živimo u Osijeku. No, uvijek se rado prisjećamo svoga djetinjstva i uspomena iz tih dana. Kao djeca imali smo sretno i bezbrižno djetinjstvo i ništa nam nije nedostajalo te smo bili uključeni u razne aktivnosti. I nismo znali što znači biti Hrvat, a što Srbin, sve dok se nije zapucalo u Vukovaru. I tada smo, kao djeca desetogodišnjaci, bili zbunjeni jer nismo znali što se događa, zašto se puca, tko nas napada, zašto moramo bježati u podrume.

Tako smo, u dva navrata, odlazili s majkom iz grada misleći da će se situacija u Vukovaru smiriti. Prvi put smo otišli za Sloveniju, a drugi put na more, vraćajući se ponovno u Vukovar – probijajući se kroz barikade koje su bile postavljene na ulazu u grad. No, nismo mogli predvidjeti da se, zapravo, opet vraćamo u podrume i pakao koji će zatim uslijediti. Naime, vratili smo se u grad s obzirom da smo imali dojave od naših iz Vukovara kako hrvatska vlast i svjetski moćnici neće dozvoliti da se Vukovaru bilo što loše dogodi. Bilo je to krajem kolovoza kada su počela učestala granatiranja i napadi na Vukovar. I prisjećajući se tih dana, naš se život sveo samo na podrum, na uzbunu za opću opasnost i neizvjesnost. A najgore je bilo noću kada nismo znali tko je vani i tko nam svakog trenutka može upasti u podrum u kojem nas je bilo dvadesetak, od djece do starijih. Inače, naša kuća nalazila se na tzv. dijelu Vukovara zvanom Sajmište, na prvoj liniji obrane grada gdje su se vodile posebno teške borbe. I tako su prolazili dan za danom sve dok jednog jutra nije došao s bojišta naš susjed Tihomir i rekao nam da se linija obrane na Sajmištu steže te da se polako pripremamo krenuti prema središtu grada, ali također i da postoji izlaz iz grada kojega drže hrvatski branitelji, te da je to put kroz kukuruze negdje na Lušcu, vukovarskom prigradskom naselju. Majka nas je pitala što ćemo, neka odlučimo: ostajemo li u podrumu ili ćemo pokušati izići? Mi smo rekli bez puno razmišljanja: ‘Idemo!’ Zajedno s majkom i bakom sjeli smo u auto koji je na svu sreću bio neoštećen i krenuli u potragu za kukuruznim putom. Zanimljivo je to da je majka kupila automobil koji mjesec prije svih tih zbivanja jer da smo morali ići pješice sigurno ne bismo daleko stigli. Krenuli smo bez ičega, odjeveni samo u ono što smo imali na sebi. Tada nije bilo vremena za pakiranje i razmišljanje, ostavili smo sve za sobom, vjerujući brzo ćemo se vratiti.

I tako smo se vozili pustim gradom, nigdje nikoga, ulice su bile potpuno prazne… Pošli smo prema Lušcu gdje se navodno nalazi tzv. kukuruzni put. Krećemo prema park šumi Adica, međutim, nailazimo na barikade i hrvatske branitelje koji nas zaustavljaju pitajući jesmo li normalni, što to radimo, te da se brzo vratimo u podrum jer je vani opasno, granatira se i puca. Rekli smo im da smo čuli da postoji izlaz iz grada kroz kukuruzni put na Lušcu. Oni su odgovorili da, ukoliko hoćemo doći do tamo, moramo se vratiti i ići cestom pokraj Dunava, a to znači biti neprijatelju na nišanu jer su svi ostali putovi do tamo bili blokirani.

Odlučili smo ići i predati sve u Božje ruke pa kako bude jer rekosmo: ‘U podrum se više ne vraćamo!’ Nekako smo uspjeli proći cestom pokraj Dunava spuštenih glava u autu, i kod silosa smo se odvojili lijevo za Lužac. Na kraju Lušca, odmah poslije mosta preko rijeke Vuke, zaustavili su nas hrvatski branitelji koji su držali prolaz preko ‘kukuruznog puta’. Rekli su nam da možemo pokušati proći, ali na vlastitu odgovornost jer se s lijeve i desne strane toga puta nalazi neprijatelj koji puca na sve što se miče te da će nam jedini štit biti kukuruzi. Odlučili smo ići dalje, poslušali smo njihov savjet i spustili glave prolazeći kukuruznim poljem. I tako smo se uspjeli probiti do hrvatskoga sela Bogdanovci koje su branili hrvatski branitelji, potom do Marinaca, Nuštra i Vinkovaca. Kasnije smo saznali da su mnogi koji su tim putem pokušali izići, poginuli. Došavši u Vinkovce javili smo se u bazu za prihvat svih pristiglih iz Vukovara te nas je ubrzo na smještaj u svoju kuću prihvatila vinkovačka obitelj. No, kako je i u Vinkovcima bilo ratno stanje opet smo završili danima u podrumu te smo odlučili otići što dalje od svega i uputili se u Sloveniju. Otišli smo u Kranjsku Goru gdje smo znali da postoji vukovarsko odmaralište jer smo godinu dana prije svih tih zbivanja bili ondje na izletu sa školom.

Nadajući se brzom povratku, s nestrpljenjem smo iščekivali radijska javljanja Siniše Glavaševića iz vukovarske bolnice. Iz dana u dan stanje u Vukovaru bilo je sve gore i gore. Vukovar je pao u agresorske ruke, a mi smo ostali u Sloveniji četiri godine. Majka nam je umrla kad smo napunili 15. godinu. U progonstvu smo živjeli devet godina i selili smo 14 puta, mijenjajući mjesta i gradove. Živjeli smo po odmaralištima, hotelima, kućama, domovima i u podstanarstvima. Sada, kada se prisjetimo brat i ja svega toga, možemo reći da je bilo pravo čudo što smo izvukli živu glavu iz vukovarskog ‘grotla’ smrti jer mnogima to nije uspjelo te je naš susjed, hrvatski branitelj Tihomir zapravo bio Božji glasnik kad je onoga jutra došao k nama u podrum rekavši nam da postoji izlaz iz grada. Kad smo krenuli, bili smo svjesni da možemo poginuti, ali Bog nas je svo to vrijeme, čitavim putem, vodio i izveo nas iz nemogućeg. Samo uz Božju pomoć izbjegli smo masovno istrebljenje i pokolj koji se tada događao u našem Vukovaru“, ispričao je Krešimir te dodao: „A naš susjed Tihomir, koji nam je rekao za postojanje izlaza kroz kukuruzni put, umro je brutalnom mučeničkom smrću na ‘Veleprometu’. Nakon što su ga mučitelji noževima rezali, probadali i izmasakrirali, ispalili su još i bezbroj metaka u njega. Tako svjedoči svjedok njegova mučenja, preživjeli hrvatski branitelj koji je bio zajedno s njim i preživio ‘Ovčaru’ te potom bio zatočen u hangaru na ‘Veleprometu’. Tihomirove kosti još dan-danas nisu pronađene. I na kraju, zahvaljujemo Gospodinu na svim proživljenim ratnim traumama, možemo reći milostima jer su nam upravo one otvorile novi pogled na ovaj ovozemaljski život. Hvala svima, posebno vlč. Ivanu Juriću koji nas je pozvao u Župu Uzvišenja sv. Križa da se zajedno u molitvi prisjetimo vukovarske žrtve i njena neizmjerna doprinosau stvaranju naše Domovine kako bismo danas živjeli u miru i slobodi.“