Svečanu liturgiju sv. Ivana Zlatoustoga predslužio je protojerej stavrofor Nenad Krajačić, ravnatelj eparhijskoga Caritasa i župnik Pribića, Pećnoga i Mrzlog Polja, u zajedništvu s o. Marjanom Jeftimovim, jaskanskim župnikom, kao i drugim grkokatoličkim i rimokatoličkim svećenicima.

Liturgiju je pjevao sav narod predvođen župnim zborom, a službu đakona vršio o. Livio Marijan, voditelj Ureda za medije Križevačke eparhije, koji je ujedno i izrekao homiliju.

„Slavimo jednu od dvanaest velikih svetkovina u godini – svetkovinu koju u istočnoj kršćanskoj tradiciji nazivamo Susret Gospoda Isusa Krista u Hramu – staroslavenski ‘sretenije’ ili grčki ‘hypapante’ što znači susret. U zapadnoj kršćanskoj tradiciji blagdan se zove Prikazanje Gospodinovo u Hramu. Svaka od tradicija naglašava neki od bitnih aspekata blagdana: Istočna u riječi susret naglašava da se ovdje dogodio susret Boga i čovjeka ili čovječanstva, a i susret Staroga zavjeta i Novoga zavjeta, staroga svijeta i novoga svijeta.

Do dolaska Krista, Bog se susreće sa svojim izabranim narodom Izraelom preko čudesnih znakova i zahvata u njihovu povijest, preko proroka, u prirodnim pojavama oblaka, vatre, lahora… Sada Bog ide do krajnosti i jednostavno postaje čovjekom. Postaje jedan od njih, jedan od nas. Postavši dijelom naše povijesti kao čovjek Isus Krist, Bog je ušao u našu povijest, u povijest svih ljudi, svega čovječanstva, a to znači i mene i tebe, sestro i brate. Više ničija sudbina nije ista, više nitko nikada neće moći reći Bog je apstrakcija, daleko je, to je neka ideja, teorija, nešto postoji, ali ne znamo što i slično”, rekao je propovjednik.

„U ovom susretu vidimo i susret dviju generacija: starac Šimun i starica Ana s jedne strane i jedan mladi bračni par s djetetom s druge strane. Spojio ih je Bog, Dijete Isus. Susret staroga i novoga svijeta. I u ovom hramu, u ovoj crkvi se susreću različite, stare i nove generacije. Dok se u svijetu oko nas sve više dijeli na razne skupine: ovo je za mlade, a ovo za stare ili srednje, ovi su konzervativci, oni su modernisti, lijevi, desni, zeleni, crveni, plavi, bogati i siromasi, domaći i stranci, dotle Crkva – hram Božji ostaje mjesto koje sjedinjuje. Možda je Crkva ostala jedino mjesto u društvu gdje se svi susreću, gdje svi moraju i trebaju biti zajedno, gdje nije bitno jesi li star ili mlad, ovaj ili onaj. Bog koji je postao čovjekom i koji nam ide ususret je Bog koji povezuje, koji sjedinjuje, koji spaja, a ne razdvaja. Ovo je slika što bi mi kao Crkva trebali biti u svijetu: hram Božji, mjesto susreta u ljubavi, gdje nam Bog dolazi ususret i gdje mi zajedno idemo njemu ususret”, kazao je đakon Marijan.

„Mi kao kršćani i kao Crkva postojimo samo iz jednog razloga – da budemo Božje prebivalište na zemlji, Božji glas, Božje ruke, Božje srce u ovom izluđenom, pomalo izgubljenom i frustriranom svijetu koji je bez ideje, bez smisla i topline. I ako ljudi u nama stvarno ne susreću Boga, ako u našim crkvama ne susreću Boga, u nama klericima, u nama vjernicima, grkokatolicima, rimokatolicima, svejedno – onda se s pravom zapitajmo koji je uopće smisao našega postojanja? Jesmo li mi tek još jedna udruga ili klub u društvu? Ako među nama nema ljubavi, solidarnosti, razumijevanja među generacijama, ako se u crkvi dobro ne osjećaju i Boga ne nalaze mladi, stari, lijevi, desni, pripadnici ovoga ili onoga naroda, ove ili one klase, rase, nacije – koji je smisao našega postojanja?

Sveti oci nas uče da u svim biblijskim slikama i motivima prepoznajemo i nalazimo sebe. Ako sam kao kršćanin primio dar vječnosti i postao dijete Božje kad su me donijeli u hram na krštenje, ako sam pomazan svetim pomazanjem i postao ucijepljen u Krista, postao kristolik i kristonosac, ako mi se Bog daje u svetoj pričesti i sjedinjuje s mojim bićem kad god ga blagujem, ako mi je Bog dao priliku da se prosvjetljujem svakog dana, nedjelje i blagdana po njegovoj riječi, ako mi je Bog dao svećenika kao duhovnog oca, da me preko njega čisti i odriješuje od grijeha, ako mi je Bog dao braću i sestre u župi i obitelji – ako je dakle Bog izašao u susret mom jadnom, slabom, nesavršenom i krhkom čovještvu na ovom kratkom putovanju zemljom, kakav sam ja to čovjek i karakter, ako i ja ne znam ili neću prikazivati sebe za žrtvu ljubavi, sudjelovati u tom spasenju, živjeti dostojan svoga krštenja i prosvjetljenja, i biti svjetlost na prosvjetljenje drugima oko sebe?”, istakao je đakon Marijan.

Poslije liturgije župnik o. Marjan Jeftimov je pred moćima svetoga Šimuna blagoslovio djecu i svijeće. Svake srijede se pred svečevim relikvijama moli za zdravlje, a osobito dolaze bračni parovi koji žele djecu, a nailaze na zdravstvene poteškoće.