Bol, (IKA) – O školovanju dominikanaca bolskih profesora u Fribourgu u Švicarskoj na znanstvenome kolokviju 10. studenoga u Bolu na Braču, u povodu 110. obljetnice osnivanja dominikanske gimnazije u Bolu, govorio je dr. fr. Anto Gavrić, prodekan Fakulteta filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu.
Pojasnio je da je dominikanska provincija od početka 20. stoljeća slala dominikance u različite studijske centre, među kojima je dio studenata poslan i u Fribourgu na Sveučilište osnovano 1889. godine. Kod osnivanja toga sveučilišta, primijetio je dr. Gavrić, bio je zamjetan doprinos dominikanaca koji su preuzeli tamošnji filozofski i teološki fakultet koji djeluje i danas. U tom kontekstu ukazao je i na važnost duhovne skrbi i brige dominikanaca prema Hrvatima koji se u sve većemu broju nastanjuju u Švicarskoj. Poslije njihova studija provincija je planirala njihov rad u gimnazijama i na fakultetima. Tako su neki započeli s radom u Dominikanskoj klasičnoj gimnaziji u Bolu, drugi u Franjevačkoj gimnaziji u Sinju, a treći opet u Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. Ukazao je, zatim, na značajnije pojedince koji su studirali na tomu sveučilištu, između ostalih na Frana Barca, fr. Dominika Mandića, fr. Bonifaca Badrova, političara Stjepana Barića, fr. Krunoslava Pandžića i ostale. Posebno je izdvojio franjevca Lea Petrovića koji je s temom dizertacije „Povijesno istraživanje o početku upotrebe slavenskoga jezika u liturgiji kod Slavena, napose Hrvata” stekao prvi doktorat Hercegovačkoj franjevačkoj profinciji.
Dr. Gavrić poručio je da je tradicija studiranja hrvatskih dominikanaca na sveučilištu u Fribourgu duga. Podsjetio je tako na fr. Anđelka Posinkovića koji je od 1911. do 1914. na tamošnjemu filozofskom fakultetu studirao crkvenu povijest. Među studentima od 1921. do 1924. bili su dominikanci Anđelko Rabadan, Vinko Kuničić, Vinko Kandija i Reginald Rabadan. Osvrnuvši se na život i djelovanje dominikanca Anđelka Rabadana (1892.–1968.), ustvrdio je da se radi o jednom od najznačajnijih članova bolskoga samostana koji je bio istaknuti odgojitelj mladeži i obnovitelj Hrvatske dominikanske provincije. Govoreći o dominikancu Piju Matuliću, poručio je kako je uz studij u Fribourgu pokazivao i široku karitativnu djelatnost i to tako da je pomagao onima koji su tražili pomoć, a preko Međunarodnoga crvenoga križa tražio nestale u ratu i poraću. Veličinu dominikanca potkrijepio je izvještajem iz Vjesnika Hrvatske dominikanske provincije iz 1968. godine. „Kada je 6. prosinca zvono sa zvonika samostanske crkve oko 11 sati jutrom javilo Boljanima da se prior o. Pio Matulić preselio u vječnost, Bol je zaplakao. I, doista, svi su ga žalili jer je svakome nastojao biti sve. Kroz suze su se čula priznanja o njemu. ‘Bio je dobar. Bio je darežljiv. Bio je učen. Bio je svet'”. Na kraju izlaganja približio je okupljenima suradnju dominikanaca sa sveučilištem u Fribourgu preko studenata, zatim znanstvenika i predavača do organiziranja i sudjelovanja na različitim simpozijima.