Tema je to koja se izravno tiče suvremenog čovjeka, njegovog pitanja gdje mu je i na koji način potrebno spasenje, ali i Crkve koja se pita kako suvremenom čovjeku navijestiti Krista Spasitelja.

„Mislim da je jedna od najvažnijih zadaća Crkve pronaći ravnotežu između života konkretnih ljudi i poruke koju ona naviješta. S jedne strane ne možemo prihvatiti neko posadašnjenje kršćanske poruke, ‘aggiornamento’ koji bi odustao od kršćanske istine, a s druge ne možemo ni istinu, da tako kažem, tako ‘zamrznuti’ i konzervirati da je današnji ljudi ne razumiju, da im ona ništa ne znači“, kazao je na početku razgovora sugovornik.

Intrigantni naslov intervjua, „Nastavimo li, svi ćemo poludjeti“, odnosi se na činjenicu velikoga broja psihičkih poteškoća kod mladih, za koju jedan od uzroka dr. Vodičar, koji teološki misli polazeći upravo od iskustva rada sa srednjoškolskom mladeži, pronalazi u seljenju komunikacije s realnog, izravnog međuosobnog kontakta u virtualno.

U tom smislu nastavio je pastoralno promišljati: „O manjim zajednicama i župi kao zajednici tih manjih zajednica govori se već dugo, a sada one možda postaju znak vremena koji ima i širu važnost. (…) U svakom slučaju gotovo se može reći: nastavimo li ovako, svi ćemo poludjeti. U tom su smislu manje, intimnije zajednice možda ne samo pastoralna potreba, nego i ljudska nužnost.“

Budući da je Slovenija jedna od rijetkih europskih zemalja koja nema neku vrstu vjeronauka ili religijskog odgoja u javnim školama, a u kontekstu teze prema kojoj je školski vjeronauk u Hrvatskoj navodno istisnuo župnu katehezu, sugovornik je, među ostalim rekao: „Žao nam je što unutar našega školskoga sustava ne postoji predmet na kojem bi se naši mladi susreli s ozbiljnim egzistencijalnim pitanjima, s ozbiljnim moralnim pitanjima, s govorom o zajedništvu, s informacijama o vlastitoj vjeri i drugim religijama. Kod nas je većina po tom pitanju nepismena. Ne znaju što je religija, što je kršćanstvo, što je islam… Znaju samo da u Crkvi ima zloporaba, da postoji islamski terorizam…“