BLEIBURG, 12. svibnja 2023.

Župna crkva sv. Petra i Pavla u 18 sati

Biskupija Gurk-Klagenfurt (Josef Marketz, biskup)

Župa sv. Petra i Pavla (župnik Ivan Olip)

Misna čitanja: Iz 61,1-3a.6a.8b.9

1 Iv 4,7-16; Iv 10, 11-16

Draga braćo i sestre, dragi vjernici,

jedna od tužnih i tragičnih pojava i obilježja koja od samih njegovih početaka nedvojbeno snažno i negativno i pogubno obilježava ljudski rod i cijelo čovječanstvo, jest rat odnosno ratovi. Već na prvim stranicama Biblije jedan brat (Kain) ubija svoga brata (Abela) i kao da je to već tada bila najava u kojem smjeru ide ljudski rod i da će sukobi i ratovi biti njegova konstanta. Taj smjer i konstanta nastavlja se i dalje kroz povijest izabranoga naroda u okviru povijesti spasenja, ali i kroz povijest svijeta i čovječanstva općenito, kroz Stari, Srednji i Novi vijek sve do tzv. naprednog Suvremenog doba, čemu smo i mi danas svjedoci.

Jedan od okrutnih ratova u prošlom stoljeću, II. svjetski rat, kako za vrijeme njegova trajanja tako i nakon njegova završetka, odnio je u smrt brojne ljude, što je velika tragedija, a još veća tragedija, ako uopće smijem uspoređivati, jest ona u kojoj su mnogi ljudi, voljom ljudskog uma, zadojenog bezbožnom komunističkom ideologijom i činom ljudske ruke nepravedno ubijeni. A ti su ljudi u najvećem broju naši sunarodnjaci, nedužni hrvatski vojnici i civili, čije je stradanje započelo prije 78 godina, ovdje u Bleiburgu, na prvoj postaji križnoga puta, 15. svibnja 1945. godine.

Okupili smo se ove godine, ne na bleiburškom polju kod spomen obilježja, kako je to bilo donedavno, nego u ovoj crkvi sv. Petra i Pavla ovdje u Bleiburgu kako bismo se, u znaku vjere, pomolili za stradalnike i odali im dužnu počast, a koje je bespoštedno, nemilosrdno i bez poštivanja bilo kakvih konvencija, s lica ove zemlje smaknula partizanska tzv. osloboditeljska vojska, koja ih je oslobodila, ali onog najvrjednijeg: oslobodila ih je života, nakon sramotnog izručenja razoružane hrvatske vojske i nevinih civila u ruke zločinaca, o čemu se desetljećima nije smjelo govoriti. Ovo mjesto, simbol hrvatskih stratišta, jest i danas mjesto našega spomena, naše molitve i slavljenja Boga, koji je jedini pravi put, prava istina i pravi život, mjesto u kojem izražavamo svoj religiozni pijetet i molitveni spomen na ratne i poratne žrtve, preporučujući ih Božjem milosrđu s vjerom da je Isus Krist naš ideal i naša nada uveo u vječni život koji nam je obećao.

Ne živi se od uspomena, reći će neki, ali je bjelodano i istinito da je uspomena ili sjećanje temeljno obilježje čovjeka. A zaborav je zatirač vlastitog identiteta, koji u svijesti našega naroda neće prevladati i pobijediti.

Nismo ovdje da bismo sudili ikome. Ovdje smo da bismo rekli i svojim prisustvom na ovome mjestu da stradali hrvatski vojnici i civili postoje iako ih sada nema, da su ljudi s imenom i prezimenom, dostojni poštovanja i traženja prave, jedinstvene i jedine istine, koju zna jedino Bog, a ljudi će je znati pod uvjetom da u svekolikim i sveobuhvatnim i temeljitim istraživanjima prevlada dobra volja, istinska želja za oprostom, što je pretpostavka za traženje istine i pravde, lišene svih predznaka tome suprotnima. To, vjerujem, svi priželjkujemo i tome se nadamo. A kaže se da nada umire posljednja.

Bleiburg je ime, crni simbol najljuće osvete i mržnje, metafora mučenja, progona i pogibije velikoga mnoštva naših sunarodnjaka i pripadnika drugih naroda. Bleiburg je mjesto u kojem se na najokrutniji i najosvetničkiji način odigrao jedan djelić hrvatske povijesti. Simbol je najvećega stradanja Hrvata u dvadesetom stoljeću, simbol je stradanja nenaoružanih i nevinih ljudi od ruke onih koji su ih na okrutan, a dobar dio njih mučilačkom metodom likvidirali s lica zemlje. Ovo zvuči i jest jezivo, strašno i stravično! Srušeno je i pogaženo temeljno ljudsko pravo, a to je pravo na život i poštovanje tuđega života. Ovdje se ljudski život nije poštivao, a u ime bezbožne ideologije ovdje je na najgrublji način pogaženo dostojanstvo čovjeka. I besramni čin masovnih ubojstava nije bio „trenutni izljev mržnje“, kako je to, u svoje vrijeme, rekao jedan naš poznati političar, nego nijekanjem te istine su ponovo ubijani i ponovo bacani u bezbrojne jame.

Bleiburg je datost oko koje se već desetljećima lome koplja oko dokazivanja prave i jedine i cjelovite istine. Nismo danas ovdje da bismo polemizirali ni o točnom broju stradalih, niti o drugim pojedinostima ili okolnostima koji su doveli do ove iznimno velike ne samo tragedije, makar pojam tragedija povezujem prvenstveno s nečim što se dogodi neovisno o ljudskoj volji, nego posebice velike nepravde koja vapi pred licem Božjim. Ovdje smo da se pomolimo za duše svih ubijenih i stradalih te da zazovemo Božje milosrđe da nam pomogne doći do prave i objektivne istine o svim događanjima povezanim s Bleiburgom i Križnim putem. Jer, kako je Krist rekao samo će nas „istina osloboditi“. U protivnom smo u konstantnom i opterećujućem ropstvu.

Draga braćo i sestre, došli smo ovdje kao vjernici u Boga, Spasitelja našega Isusa Krista. Kao članovi Crkve, kojoj su pripadali zasigurno mnogi stradalnici, okupljeni na ovaj molitveni skup jest i spomen događaj, koji je jedan od ružnih i pogubnih simbola posljedica komunističke ideologije, koja je duboko ponizila i bezočno pogazila ljudsko dostojanstvo i temeljna ljudska prava i slobode, zatirući bilo kakav osjećaj suodgovornosti i moralne vrijednosti.

U dijelu javnosti i danas prevladava mišljenje, težnja i želja da se Crkva u Hrvatskoj prikaže kao institucija koja u svom javnom djelovanju naglašava nacionalnu dimenziju i koja je isključiva ustanova. Međutim, istina je sasvim drugačija i tu istinu valja istaknuti. Crkva je Božji narod, božansko-ljudska ustanova od Isusa Krista ustanovljena, koja zagovara i propovijeda istinu, oprost i ljubav i promiče pravdu, bez koje nema istinskog mira. Stoga, naš dolazak ovdje je vjerom motiviran te uključuje prvenstveno molitvu i počast žrtvama, a ni u primisli nije postupati kao suci, a niti kao osvetnici. Zadaća Crkve je propovijedati i živjeti evanđelje u skladu s onom Isusovom rečenicom: „Ljubite jedni druge … ali i… Ljubite svoje neprijatelje!“, kao i onoga što je, Božjom milošću nadahnut, rekao blagopokojni zagrebački nadbiskup Franjo kardinal Kuharić, rekavši da neće uzvratiti istom mjerom na spaljenu kuću, razorenu crkvu, nego će ih čuvati. Neće uzvratiti istom mjerom ako mu je protivnik ubio oca, brata, sestru, nego će poštivati njihove živote. A zašto tako? Zato što je to Evanđelje, jer je ono zalog pobjede, koliko god to, pogaženom i poniženom čovjeku, teško razumljivo bilo. To je uloga Crkve, to je poslanje Crkve i to i tako Crkva nastoji činiti. Ona u svom poslanju poziva na dijalog i pomirenje, na traženje jedine istine, a sve protkano i utemeljeno na ljubavi prema čovjeku, ljubavi prema domovini, ljubavi i poštovanju prema pogaženima i stradalima i ljubavi prema istini čiji je izvor jedino Bog.

Cijela povijest tih događanja zapravo nas pritišće, opterećuje, njom smo zarobljeni. „Istina će vas osloboditi“, reče Isus. U opasnosti smo ostati zatvoreni u prošlosti i stalno biti izloženi potpirivanju mržnje, ako se ne pristupi traženju prave i jedine istine, a ona će se otkriti tek onda kada se popišu sve žrtve totalitarističkih ideologija, a to će biti učinkovito jedino ako nestane strah od istine o tome čijih je stradalnika više ubijeno ili čijih je žrtava više stradalo.

Danas više možda nego ikad potrebne su nam trajne duhovne, moralne i etičke vrednote koje će bolje uskladiti naše međuljudske odnose. A svakodnevno su nam dobrano narušeni odnosi, a da ne govorimo o reakcijama, istupima, ispadima, masakrima kao posljedicama nedostatka ljudskih i po Kristovim mjerilima, kršćanskih vrednota. A onaj koji se umiješao u naše živote, Bogočovjek Isus Krist, pokazao je da je ljudski život dar i vrednota, ali kojem nije kraj na ovoj zemlji. S druge pak strane, kršćanstvo nije ideologija, nego je njegov temelj živi Bog i najsnažnije je očitovanje iskonske ljubavi Krista Gospodina. Ono je njegova ponuda, ono je naš ideal za koji vrijedi živjeti, za koji vrijedi trpjeti. Ono je ideal ljubavi i zajedništva s Bogom i ljudima, s mišlju na konačni susret s Bogom.

Sveti Pavao je u svom vjerničkom nadahnuću ispjevao hvalospjev ljubavi, predao nam je duboke misli o ovoj istini koja je svevremenska, koja je duboko upisana u Božji naum, u Božje djelovanje od početka svijeta, a posebice je svoju puninu našla u Isusovu djelovanju.

Pavlov hvalospjev ljubavi nadovezuje se na jednu Isusovu poruku, koja je zapravo nadahnuće Pavlu za riječi kojima je opjevao i iskazao svu istinu o riječi ljubav. Isus svojim učenicima, izrekavši zapovijed ljubavi, nije rekao ovo je moja preporuka, ovo je moj prijedlog, ovo je moja sugestija, ovo je moj poticaj, nego je rekao vrlo jasno: „Ovo je moja zapovijed!“ A zapovijed je nešto što obvezuje, jer ju je izrekao On koji ima vlast, ali ne kao vlastodržac koji će pokoriti svoje podanike, nego spasiteljsku vlast, tj. kao Onaj koji će svoje učenike nazvati prijateljima.

Draga braćo i sestre, veliki Isusov prijatelj zasigurno je bio svećenik i redovnik kapucinskog reda, i svetac kojega danas liturgijski slavimo, naš sunarodnjak, Hrvat iz „zaljeva hrvatskih svetaca“, iz Herceg Novog, a čiji korijeni potječu iz Bosne, odakle su u bijegu pred Turcima stigli u Zakučac kod Omiša: Sv. Leopold Bogdan Mandić, apostol ispovjedaonice, apostol izmirenja ljudi s Bogom. On je zasigurno dobro čuo, razumio i usvojio Isusovu rečenicu iz današnjeg Evanđelja: „Ja sam pastir dobri!“ Njegov primjer skromnosti života, junačkog življenja kršćanskih kreposti, neumornog ispovijedanje kršćanskih vjernika, dovelo ga je do časti oltara. I mi ovdje okupljeni, kao i svi hrvatski vjernici, na to možemo i trebamo i, ne sumnjam, da jesmo ponosni.

Kriste Gospodine, dobri pastiru, po zagovoru svetog Leopolda Bogdana Mandića, svednevice nam otvaraj puteve dobra, puteve ljubavi, kako bismo kršćanske ideale i Tvoju poruku mira svojim životom mogli pronositi ovim svijetom, svjesni njegove neprolazne i spasonosne vrijednosti, u molitvi i nadi da bleiburška tragedija u što skorije vrijeme dočeka svoju pravu istinu, u miru i ljubavi svih. Amen.