Uvodno biblijsko čitanje: 1 Sol 2,4-8

1. Kasno navečer 26. kolovoza 1978. za papu je izabran moj časni prethodnik Ivan Pavao I. Jučer se navršilo dvadeset i pet godina od toga događaja. Danas se vraćam tim trenucima, koje sam imao radost doživjeti duboko dirnut. Sjećam se kako su njegove riječi duboko dirale srca ljudi koji su ispunjali Trg Svetog Petra. Od njegova prvog pojavljivanja na središnjoj loži vatikanske bazilike u prisutnima su strujali osjećaji spontane simpatije. Njegovo nasmiješeno lice, njegov povjerljivi i otvoreni pogled osvojili su srce Rimljana i vjernika cijeloga svijeta.
Potječe iz čuvene crkvene zajednice u Veneciji, koja je, u 20. stoljeću, već dala Crkvi dvojicu papa: svetog Pija X., čije se stote obljetnice izbora za papu spominjemo upravo ove godine, i blaženog Ivana XXIII., čiju smo četrdesetu obljetnicu smrti obilježili u lipnju.

2. “Prepuštamo se s pouzdanjem pomoći Gospodnjoj”, rekao je novi Papa u svojoj prvoj radio-poruci. On je bio prije svega učitelj jasne vjere, koja ne popušta pred prolaznim i svjetovnim modama. Nastojao je prilagoditi svoje učenje senzibilitetu ljudi, ali uvijek čuvajući jasnoću nauka i dosljednost njegove primjena u životu.
No, koja je bila tajna te njegove čari, ako ne neprekidni kontakt s Gospodinom? “Ti znaš. Trudim se s Tobom stalno razgovarati”, zabilježio je u jednom od svojih spisa u obliku pisma Isusu. “Važno je da se Isusa nasljeduje i ljubi”: eto istine koja, kada se prevede u življeni život, daje da “kršćanstvo i radost dobro pristaju jedno uz drugo”.

3. Dan nakon svog izbora, u molitvi Anđelova pozdravljenja u nedjelju 27. kolovoza, nakon što se prisjetio svojih prethodnika, novi je papa rekao: “Nemam ni sapientia cordis pape Ivana XXIII., niti učenost i kulturu pape Pavla, no ipak sam na njihovu mjestu. Moram nastojati služiti Crkvi”.
Bio je vrlo vezan uz dvojicu papâ koji su mu prethodili. Govorio je kako je u odnosu prema njima malen, očitujući onu poniznost koja je za njega uvijek predstavljala prvo pravilo života. Poniznost i optimizam bile su značajke njegova života. Upravo zahvaljujući tim osobinama on je, u tijeku svoga kratkotrajnog prolaska među nama, ostavio poruku nade koja je prihvaćena u mnogim srcima. “Biti optimist usprkos svemu”, volio je ponavljati, “Povjerenje u Boga mora biti oslonac naših misli i naših djelovanja”. I primjećivao je realizmom nadahnutim vjerom: “Dvije su glavne ličnosti našeg života: Bog i svaki od nas”.

4. Njegova riječ i njegova osoba bili su ušli u srce svih i zato je s dubokim nemirom primljena vijest o njegovoj iznenadnoj smrti, koja je nastupila u noći 28. rujna 1978. Ugasio se osmijeh pastira koji je bio blizak ljudima, koji je s vedrinom i uravnoteženošću znao zapodjenuti dijalog s kulturom i svijetom.
Malobrojni govori i spisi koje nam je ostavio kao papa obogaćuju veliku zbirku njegovih tekstova, koje dvadeset i pet godina od njegove smrti čuvaju svoju iznenađujuću aktualnost. Jednom je prigodom rekao: “Napredak s ljudima koji se ljube, smatrajući se braćom i sinovima jednoga Boga Oca, može biti divna stvar. Napredak s ljudima koji ne prepoznaju u Bogu jednog Oca, postaje stalna opasnost”. Kolika se samo istina krije u tim njegovim riječima, koje su korisne također za ljude našeg doba!

5. Neka čovječanstvo prihvati tu mudru opomenu i ugasi brojna žarišta mržnje i nasilja prisutna u mnogim dijelovima zemlje, kako bi se u slozi izgradio pravedniji i solidarniji svijet!
Po zagovoru Marije, čijim se Ivan Pavao I. uvijek priznavao nježnim i poniznim sinom, molimo Gospodina da primi u svoje kraljevstvo mira i radosti toga svog vjernog slugu. Molimo također da njegov nauk, koji se dotiče stvarnosti svakodnevnih prilika, bude svjetlo za vjernike i za svaku osobu dobre volje.