Misu su suslavili domaći župnik fra Đuro Hontić, OFM Conv., i ravnatelj Papinskih misijskih djela Vrhbosanske nadbiskupije fra Stipan Radić.

Na početku mise, riječ dobrodošlice izrekao je domaći župnik fra Đuro Hontić. Naglasio je da je susret misionara prigoda susresti se s njima „oči u oči, te se upoznati s njihovim radom, kao i misijskom poslanju Crkve“. Zahvalio je misionarima za njihov život, djelovanje i odaziv za odlazak u misije.

Uvodeći u misu, o. Perić je rekao da su se okupili oko svetoga stola na koji donose svoja srca da bi bili u zajedništvu s Kristom Gospodinom. Pozvao je na molitvu za obitelji, kao i za naše misionare, da svi budemo zajedništvo jedne svete katoličke Crkve.

U homiliji je o. Radić, govoreći o misionarskom pozivu, ukazao na Isusove riječi: „Pođite dakle, i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca, Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“, i: „Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.“

Podsjetio je da su prva pisana misijska knjiga Djela apostolska koja i izvještavaju o djelovanju apostola, prvih misionara koji su se odazvali na Isusov poziv. „Plod njihovog misijskog djelovanja je brzo širenje kršćanstva u svijetu među različitim narodima i kulturama. Naš hrvatski narod rano je prihvatio kršćanstvo i ima višestoljetnu kršćansku tradiciju i kulturu. Na temeljima te vjere izrasli su mnogi veliki svjedoci vjere neki nama znani, a mnogo više onih neznanih. Nisu se zatvorili u državne granice, nego su se spremno odazvali Kristovu pozivu i išli među druge narode i donosili im radosnu vijest. Neki su svoje svjedočanstvo zapečatili mučeničkom krvlju. Kao prvi misionar iz hrvatskog naroda, je i prvi hrvatski proglašeni svetac Nikola Tavelić. U Tavelićevo vrijeme spominje se i Marin iz Kotora kao hrvatski misionar među Mongolima.“

Fra Stipan se kratko osvrnuo i na sadašnje stanje hrvatskih misionara diljem svijeta, te posvijestio da svako misijsko zvanje zaslužuje posebnu pozornost.

Nakon toga, o svom radu govorio je misionar Perić, jedan od trenutno 72 hrvatskih misionara u svijetu. Djeluje u Africi 33 godine, a nakon nekoliko godina provedenih u Ruandi, trenutno godinu dana boravi u Zambiji. Govorio je o te dvije zemlje i stanju misija.

U Zambiji se kuće rade od blata i pokrivene su travom. I crkva je od blata, stolci također. Stanovništvo još uvijek ore i prevozi volovskim kolima. Narod je topao, rekao je fra Ivica, te podsjetio da je Zambija petnaest puta veća od Hrvatske, a u glavnom gradu Lusaki živi 4 milijuna stanovnika.

Nadalje je istaknuo da su glavna hrana žganci, mnogo se sije kukuruz, soja i suncokret, te ima dosta stoke. Ali, da bi se kukuruz samljelo mora se putovati i do 25 kilometara. Stoga su misionari napravili mlinove da lokalnom stanovništvu olakšaju život. Naglasio je, da djeca moraju i do 13 km u jednom smjeru ići do škole, pa radi toga mnogo djece i ne polazi školu. Posebno je bolna činjenica, da djevojčice od 12, 13 godina već imaju djecu.

„Sada nastojimo pokrenuti školu šivanja, da bi te djevojčice naučile zanat, i da bi mogle osigurati egzistenciju za sebe i djecu. Mi ih nastojimo naučiti raditi, umjesto da im dajemo, jer ne želimo ih stvarati ovisnima“, rekao je.

Govoreći pak o prethodnoj misijskoj postaji u kojoj je djelovao, predstavio je Centar „Otac Vjeko“ u Ruandi. Podsjetio je, da je ondje za rata 1994. godine u 100 dana pobijeno oko 800 tisuća do milijun ljudi, a poslije rata triput više.

„U vrijeme rata, jedini koji je ostao od bijelaca, bio je pokojni fra Vjeko Ćurić, on je uspio spasiti oko 160 tisuća stanovnika. Odlazio je u susjedni Burundi i dovozio hranu za izbjeglice. Kad je rat završio, trebalo je započeti obnovu, a u Africi je jako važna obitelj i muškarac je glava obitelji. Kako su mnogi muškarci pobijeni, ili su morali bježati u susjedni Kongo, fra Vjeko je organizirao na razini biskupije Caritas preko kojeg su se obnavljale kuće ženama.“

Fra Vjeko Ćurić ubijen je 1998. godine zbog svoga rada, a objavljena je knjiga sa svjedočanstvima o onome što je učinio tijekom vrijeme rata i koliko je ljudi spasio. Podsjetio je i da je s. Lukrecija Mamić 2011. ubijena u Burundiju.

„Svaki poziv je li misionarski, i ne, ima svoju jačinu i svoju vrijednost, mi moramo raditi kao zajednica da se ne bi osjetili napušteni. Zahvaljujući hrvatskom narodu, u Ugandi je napravljen Centar „Otac Vjeko“ koji je škola-uzor u Ruandi, među 289 škola. U Centru se djeca obučavaju za stolare, krojače, zidare, informatičare. Sva djeca imaju alat na kojem se obučavaju, a kad završe školu dobro su osposobljeni, pa odlaze u druge škole kao učitelji ili raditi u velike tvrtke“, rekao je.

Pojasnio je, da se pomoć može slati preko humanitarne udruge „Srce za Afriku“. Od donacija se financira Centar „Otac Vjeko“ i pomaže djeci u školovanju.

Na kraju homilije, o. Perić je pozvao vjernike na molitvu za misionare, a misionari, kao i oni kojima oni pomažu mole za svoje dobročinitelja.

Nakon mise je u župnoj dvorani i slikom približio život i rad u Zambiji.