Kateheza br. 49 – Novi grad Božji, središte čitavog čovječanstva
Uvodno biblijsko čitanje: Iz 2,2-5
“Dogodit će se na kraju dana:/ Gora Doma Jahvina / bit će postavljena vrh svih gora, / uzvišena iznad svih bregova. / K njoj će se stjecati svi narodi, / nagrnut će mnoga plemena i reći: / ‘Hajde, uziđimo na Goru Jahvinu, / pođimo u Dom Boga Jakovljeva! / On će nas naučiti svojim putovima, / hodit ćemo stazama njegovim. / Jer će iz Siona Zakon doći, / iz Jeruzalema riječ Jahvina.’ / On će biti sudac narodima, / mnogim će sudit#! plemenima, / koji će mačeve prekovati u plugove, / a koplja u srpove. / Neće više narod dizat’ mača / protiv naroda / nit’ se više učit#! ratovanju. / Hajde, dome Jakovljev, / u Jahvinoj hodimo svjetlosti!”

1. Današnji časoslov, osim psalama, donosi uvijek pjesmu uzetu iz Staroga Zavjeta. Poznato je, naime, da, zajedno s psaltirom, pravim i istinskim molitvenikom Izraela, a potom Crkve, postoji svojevrsni “psaltir” razasut na različitim povijesnim, proročkim i mudrosnim stranicama Biblije. Također je sačinjen od himana, prošnji, hvala i zaziva, koje često resi velika ljepota i duhovna snaga.
Na našem duhovnom hodočašću kroz molitve časoslova, već smo susreli mnoge od tih pjesama razasutih po stranicama Biblije. Sada ćemo uzeti u razmatranje jednu uistinu divnu pjesmu, djelo jednog od najvećih izraelskih proroka, Izaije, koji je živio u 8. stoljeću prije Krista. On je svjedok teških trenutaka koje je proživljavalo Judino kraljevstvo, ali također pjesnik mesijanske nade o kojoj progovara uzvišenim pjesničkim jezikom.

2. To dolazi do izražaja u pjesmi koju smo upravo čuli i koja je stavljena gotovo u uvod u njegovu knjigu, u prve retke drugog poglavlja, kojima prethodi redakcijska bilješka koja glasi ovako: “Viđenje Izaije, sina Amosova, o Judeji i Jeruzalemu” (Iz 2,1). Himan je dakle zamišljen kao proročko viđenje, koje opisuje cilj kojemu je upravljena nada Izraelove povijesti. Nisu uzalud prve riječi: “na kraju dana” (r. 2). To je stoga poziv čovjeku da se ne usidri na tako bijednoj sadašnjosti, već da zna nazrijeti ispod površine svakodnevnih događaja tajanstvenu prisutnost božanskog djelovanja, koje vodi povijest prema potpuno različitom obzorju svjetla i mira. To “viđenje” mesijanskog obilježja bit će kasnije ponovljeno u poglavlju 60. iste knjige u širem prizoru, znaku ponovnog razmatranja bitnih i prodornih prorokovih riječi, upravo riječi proglašenog psalma. Prorok Mihej (usp. 4,1-13) preuzet će isti himan, premda sa završetkom (usp. 4,4-5) različitim od Izaijine molitve (usp. Iz 2,5).

3. U središtu Izaijinog “viđenja” uzdiže se gora Sion koja će u duhovnom smislu nadvisivati sve gore jer na njoj boravi Bog te je dakle mjesto susreta s nebom (usp. 1 Kr 8,22-53). S nje će, prema molitvi u Izaiji 60,1-6, zasjati svjetlost koja će raspršiti i razbiti tmine i prema njoj će se u procesijama stjecati narodi iz svih dijelova zemlje.
Ta Sionova snaga privlačenja temelji se na dvije stvarnosti koje proizlaze iz svete jeruzalemske gore: Zakon i Riječ Gospodnja. Oni, u stvari, tvore jedinstvenu stvarnost, koja je izvor života, svjetla i mira, izraz Gospodinovog otajstva i njegove volje. Kada narodi stižu na vrh Siona, gdje se uzdiže hram Božji, događa se ono čudo koje čovječanstvo oduvijek iščekivalo i prema kojem teži. Narodi će odbaciti oružje, koja će se zatim pokupiti i prekovati u miroljubiva sredstva za rad: mačevi će biti prekovani u plugove, koplja u srpove. Javlja se, tako, obzor mira, shalôma (usp. Iz 60,17), kao što se kaže na hebrejskom, rječniku nadasve omiljenom mesijanskoj teologiji. Spušta se konačno zauvijek zavjesa na rat i mržnju.

4. Izaijina se molitva zaključuje pozivom, koji je na liniji duhovnosti pjesama koje su se pjevale prilikom hodočašća u Jeruzalem: “Hajde, dome Jakovljev, u Jahvinoj hodimo svjetlosti!” (Iz 2,5). Izrael ne smije ostati promatrač te korijenite povijesne preobrazbe; ne može se odijeliti od poziva koji je odjeknuo na početku na ustima naroda: “Hajde, uziđimo na Goru Jahvinu” (r. 3).
I nas se kršćana ta Izaijina pjesma duboko tiče. Komentirajući je, crkveni su oci četvrtog i petog stoljeća (Bazilije Veliki, Ivan Krizostom, Teodor Cirski, Ćiril Aleksandrijski) vidjeli njezino ispunjenje u Kristovu dolasku. Kao posljedica toga prepoznavali su u Crkvi “Goru Doma Jahvina… postavljenu vrh svih gora”, iz koje izlazi Riječ Gospodnja i kojoj se stječu poganski narodi, u novom dobu mira u koje je uvelo evanđelje.

5. Već je mučenik sv. Justin u svojoj Prvoj apologiji, pisanoj oko 153. godine, proglasio ostvarenje retka pjesme koji kaže: “iz Jeruzalema će doći riječ Jahvina” (usp. r. 3). On je pisao: “Iz Jeruzalema će doći ljudi za svijet, dvanaest po broju; i bili su neuki; nisu znali govoriti, ali zahvaljujući Božjoj snazi objavili su cijelom ljudskom rodu da su bili poslani od Krista da sve pouče Božjoj Riječi. I mi koji smo se ranije međusobno ubijali, ne samo da se više ne borimo protiv neprijatelja, već da ne bismo lagali i obmanjivali one koji nas ispituju, rado umiremo ispovijedajući Krista” (Prima Apologia, 39,3: Gli apologeti greci, Rim 1986., str. 118).
Stoga, na osobit način mi kršćani prihvaćamo prorokov poziv i pokušavamo udariti temelje one civilizacije ljubavi i mira u kojoj više neće biti ni rata “ni smrti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu” (Otk 21,4).