Vicko Zmajević, zadarski nadbiskup od 1713. do 1745., bio je poticatelj i kreator odgojno-obrazovnih procesa ne samo svećenika, nego puka od najranije dobi te osnivač školi, pastirski zauzet u formaciji i katehizaciji.

„Arhivski dokumenti pokazuju da, kad god je govorio o edukaciji i odgoju, ne samo klerika, što je smatrao jednom od svojih temeljnih zadaća, nego mladeži uopće, Zmajević kaže: ‘To je moja najveća briga.’ Zmajević je bio nadzornik za sve škole u Zadru. Mletačka vlada imenovala ga je nadzornikom za sve crkvene i privatne škole, osim Florijevog sjemeništa koje je bilo pod izravnom nadležnošću državnih vlasti u Veneciji“, istaknuo je dr. Dundović dosad još javno nezapisani podatak u stručnoj literaturi.

Tijekom srpnja i rujna 1722., nadbiskup Zmajević ovlastio je klerike (Josip Scarpi, Ivan Jurović, Marko Mersio) da u Zadru u svojim kućama otvore privatne škole, a pritom je mislio primarno na pouku djece, da ih nauče čitati, pisati i računati te da ih se nauči kršćanskoj vjeri, da znaju i razumiju što vjeruju, kao i dobrom ponašanju i prakticiranju kršćanskog života, istaknuo je dr. Dundović značaj otvaranja privatnih škola klera, kao i učitelja laika za pučkoškolce u Zadru u prvoj polovini 18. stoljeća.

„Zmajević se osjećao zaštitnikom katoličke vjere od hereza, šizmatika. Zmajević je napisao puno spisa, a u svim svojim spisima govori o ‘svjetlu razuma i vjere’. Taj pojam je čest u Zmajevićevim spisima“, istaknuo je dr. Dundović, rekavši da je Zmajević cijenio pedagoški i metodički, odgojni pristup isusovaca te ih je i pozvao da „poprave zla neznanja i tame nevjere“.

„Dolazak Zmajevića u Zadar za zadarskog nadbiskupa zaista predstavlja prekretnicu u životu Zadarske nadbiskupije. Nakon dugo vremena, sa Zmajevićem Zadarska Crkva prvi put ima pastira hrvatskog govornog jezika. Od 1420., od uspostave Mletačke vladavine na ovim prostorima, osim dvojice braće koji su bili godinu ili manje zadarski nadbiskupi, svi zadarski nadbiskupi bili su mletački plemići – sve do dolaska Zmajevića“, naglasio je.

Kongregacija za širenje vjere i papa Klement XI. nadbiskupa Zmajevića pohvalno su opisali kao sućutnu, požrtvovnu osobu, da je dobrotvor, karitativno i socijalno osviješten, poduzetan, diplomat, pouzdan, predan, angažiran u mnogim područjima.

Predavač je poručio da su mons. Zmajeviću rjeđe izražavali priznanje crkveni prelati u Dalmaciji jer su bili Mlečani i ljubomorni na Zmajevića jer je bio vrhunski diplomat, poliglot, vlasnik velike biblioteke nalik sveučilišnoj knjižnici.

„Sagledavajući stanje u Dalmaciji, Zmajević kaže da je neznanje glavni uzrok zašto svećenstvo u Dalmaciji ne može ispravno odgovoriti na potrebe koje se pred njih stavljaju. Zmajević pritom ne misli samo na župni pastoral, nego i na šizmatike koji dolaze od vremena osmanskih provala i miješaju se s katolicima.

Činjenica da je naše svećenstvo govorilo isključivo Hrvatski jezik potiče Zmajevića da predloži Kongregaciji da otvori svoje studije, što se i ostvarilo. Drugi motiv za slanjem đaka u kolegije Kongregacije za širenje vjere je zato što u Dalmaciji nije bilo studija teologije i morala koji bi odgovorio potrebama svećenstva. Postojao je studij filozofije, takav je bio u Zadru, dominikansko sveučilište gdje su studirali mnogi svećenici“, rekao je dr. Dundović.

Nadbiskup Zmajević je 1714. obavijestio Kongregaciju i da je nedovoljna duhovna kultura svećenstva u nadbiskupiji. „Svećenstvo je bilo često siromašno, u problemima, nisu imali glagoljske knjige za slavlje liturgije. U nadbiskupiji se u 75 župa govorilo i slavilo isključivo na Hrvatskom jeziku. I tu je potrebno uputiti svećenstvo da može obraniti katoličku vjeru od tadašnjih šizmatičkih napada“, kazao je dr. Dundović.

Bilo je važno da svećenici nauče hrvatski i neki strani jezik kako bi se mogli baviti drugim znanostima, da odgovore na potrebe vremena. Tada su gradovi i sela bili dominantno hrvatski napučeni i koristili su samo hrvatski jezik. U Zadru se u gradu unutar zidina misa slavila na latinskom, a u selima i na otocima na hrvatskom jeziku. Nadbiskup Zmajević je 1725. tražio dopuštenje od mletačkih vlasti da otvori glagoljaško sjemenište čiju je zgradu i podigao 1735., na mjestu sadašnje zgrade Svećeničkog doma.

„U vrijeme nadbiskupa Zmajevića postojale su tri crkvene obrazovne institucije za klerike. Ali, ne samo za klerike, jer u svim trima institucijama poučavali su se mladići laici iz građanskih i plemićkih obitelji. To je Florijevo latinsko sjemenište otvoreno  u drugoj polovini 17. st. koje je bilo nasuprot katedrale sv. Stošije gdje se sada nalazi Nadbiskupsko sjemenište ‘Zmajević’, Ilirsko ili glagoljaško sjemenište uz katedralu koje je osnovao Zmajević, a zaživjelo je polovinom 18. stoljeća te prvo i najstarije mjesto obrazovanja, Katedralna ili Kaptolska škola koja je bila uz zvonik katedrale sv. Stošije i djelovala je do kraja mletačke uprave u Dalmaciji.

Presudne zasluge Zmajevića u otvaranju škola u 18. stoljeću potvrđuje i da nakon toga naši glagoljaški svećenici idu prema Veneciji gdje preuzimaju župe u kojima slave misu na latinskom, preuzimaju službe kapelana na mletačkim plemićkim i vojnim galijama.

Pojam neznanja potpuno se promijenio te se od tada pokazuje iznimno znanje i proširenost svećenstva diljem Mletačke republike. Zmajević je tražio da se otvore studij humanistike, filozofije i moralne teologije i specijalna škola za glagoljaško svećenstvo.

Pokazatelj njegove ljubavi za svoj narod, za Nadbiskupiju i Katoličku Crkvu uopće je da je Zmajević otvorio nekoliko škola u Zadru ali i u svom Nadbiskupskom domu, gdje je primao siromašne klerike, čak i svećenike koji su dolazili iz Rima, gdje ih je on pripremao za misionarenje u Bosnu, Albaniju“, rekao je dr. Dundović. U arhivima su i imena pojedinaca koji su u 18. stoljeću u zadarskim crkvama katehizirali djecu, mlade i odrasle.

„Na poticaj Zmajevića i njegovim angažmanom, 1715. otvorene su dvije škole, jedna u sv. Stošiji, a druga u sv. Mariji na Cresu koji nema veze s njegovom nadležnošću, ali Zmajević želi kršćansku disciplinu kod mladih i traži dopuštenje da pripoji te škole aktivnoj bratovštini u bazilici sv. Petra u Rimu koja se bavila katehezom. Kateheza je stajala u srcu nadbiskupa Zmajevića“, naglasio je.

U svom istraživanju dr. Dundović otkrio je da je, osim klerika, nadbiskup Zmajević ovlastio i uzorni kršćanski bračni par, Ivana i Jeronimu Lupis, rekavši da su „dostojni predavati vjeronauk. Zmajević ovlašćuje laike da poučavaju vjeronauk. To je smisao i sadašnjeg Teološko – katehetskog odjela“, rekao je.

Otvaranje zasebnih privatnih pučkih škola za dječake i djevojčice bračnom paru Lupis je u dopusnici od 27. kolovoza 1722. godine. Dopusnicu od 9. rujna 1722.  izdao je laiku Giuseppeu Cassaniju za otvaranje pučke škole za dječake, „čovjeku dobra života, da poučava katehezi i kršćanskoj vjeri“.

„U dopusnicama je naznačeno da su učitelji laici obrazovani i sposobni za obrazovanje i katehizaciju djece. Od srpnja do rujna 1722., nadbiskup Zmajević izdao je tri dopusnice za otvaranje pučkih škola klericima te dvije dopusnice za učitelje laike. Pet novih privatnih i javnih pučkih škola osnovanih 1722. potvrđuje potrebu za njihovim djelovanjem u Zadru“, rekao je dr. Dundović.

Istaknuvši veliku i važnu ulogu nadbiskupa Zmajevića, još nedovoljno poznatu u području obrazovanja, odgoja i katehizacije, kazao je da je nadbiskup Zmajević to ostvarivao kroz tri načina: stalnom i neposrednom komunikacijom s Kongregacijom za širenje vjere o toj temi, čvrstom zauzetošću oko katoličke vjere i otvaranjem škola ne samo za klerike, nego i za laike, dječake i djevojčice u Zadru.

„Samom tom činjenicom smatram da je vrlo važna osoba i da ga treba dublje istražiti u hrvatskim i rimskim arhivima, s obzirom na neobjavljene povijesne izvore iz rimskih arhiva i knjižnica“, potaknuo je predavač.

Kad je prije 310 godina sa stolice barskog nadbiskupa došao u Zadar, u Pismu od 17. prosinca 1712. Dikasteriju za širenje vjere, prijelaz u Zadarsku nadbiskupiju promatra u želji da se proslavi Bog, da se stavi u njegovu veću službu, smatrajući da će time svoju apostolsku misiju dovesti na uzvišeniju razinu u služenju vjeri.

Još dok je bio barski nadbiskup, Kongregacija je imenovala nadbiskupa Zmajevića apostolskim administratorom Bugarske, Srbije, Makedonije i Bosne. O njegovoj sposobnosti mnogo govori činjenica da je apostolski nuncij u Veneciji bio zadužen za Dalmaciju, a mons. Zmajević je bio zadužen za nekoliko istočnih zemalja. Bez straha je rekao da će mu služba zadarskog nadbiskupa donijeti i poboljšanje ekonomskog stanja kako bi mogao efikasnije vršiti službu. Novac je bio potreban za velike planove koje su biskupi imali.

Kako se do 1990-ih godina nije previše znalo o ulozi dominikanaca u uspostavi  zadarskog Sveučilišta, dok dominikanac dr. Stjepan Krasić nije predstavio knjigu o povijesti Sveučilišta u Zadru, tako se dosada ne zna dovoljno o zaslugama nadbiskupa Zmajević, smatra dr. Dundović. Do tog uvida došao je istražujući razne arhive u Hrvatskoj i Italiji koji su ga doveli do osobe Zmajevića.

„Ljudski gledano, jedan čovjek ne može djelovati na 20 frontova. Fascinantno je da je nadbiskup Zmajević to očigledno mogao, jer gdje god se uđe u arhive iz 18. stoljeća u Veneciji, Rimu, Apostolskom arhivu u Vatikanu, Arhivu Kongregacije,  Arhivu Zadarske nadbiskupije i Državnom arhivu u Zadru, stalno se pojavljuje ime nadbiskupa Vicka Zmajevića, i to ne samo vezano uz crkvene poslove, nego uz niz stvarnosti povezanih s njegovom osobom“, istaknuo je dr. sc. Zdenko Dundović.