»Kada je komunistički režim došao na vlast, ne samo da je učinio sve kako bi se dječja književnost pisala i objavljivala u ideološki ispravnom ključu već je temeljito prepravio i prošlost na način koji mu je odgovarao«, sažima povijest ideološke zloporabe hrvatske dječje književnosti profesor petrinjskoga odsjeka zagrebačkoga Učiteljskoga fakulteta prof. dr. Berislav Majhut. No jedan od utemeljitelja Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti i autor čak triju nedavno objavljenih knjiga o skrivenoj povijesti hrvatske dječje književnosti povodom Mjeseca hrvatske knjige ističe da je komunističkim cenzorima najveći trn u oku bila – vjera. »U to vrijeme pritisak na Crkvu nije bio samo političko pitanje, već je bio i načinom na koji se kroz školu i žestoki pritisak na djecu pokušavalo zabiti klin u obitelj ne bi li ju se oslabilo«, navodi sugovornik.

O tome svjedoči i povijesna »čistka« pravih utemeljitelja hrvatske dječje književnosti. »Komunisti su svakako željeli zaobići svećeničko književno djelovanje pa su mnogo bolja opcija bili učitelji, koji su tako proglašeni začetnicima dječje književnosti. Za to je trebalo odbaciti više od tri stoljeća namjenske dječje književnosti u vidu katekizama, molitvenika, početnica, koju su stvarali i izdavali uglavnom svećenici.« No represija nije mimoišla ni tada žive književnike katoličke orijentacije. »Ako nisu bili izvedeni iz stana poput Zdenke Smrekar, nakon čega joj se gubi svaki trag, ili ako nisu bili prognani iz javnosti kao Štefa Jurkić, koja je ostatak života proživjela u franjevačkom samostanu kod Livna, ako nisu bili prisiljeni emigrirati u Argentinu poput jednoga od najvažnijih dječjih pisaca prije rata, Josipa Cvrtile, onda su bili otjerani iz javnosti u invalidske mirovine poput Side Košutić ili posve istisnuti iz javnosti, kao toliki drugi«, zaključuje dr. Majhut.