Kateheza br. 43. Hvalospjev
Uvodno biblijsko čitanje: Pnz, 32, 1 –12

1. A onda, na uši sve zajednice izraelske, Mojsije izgovori do kraja riječi ove pjesme (Pnz 31, 30). Tako čitamo na početku hvalospjeva kojega smo maloprije proglasili, uzetog iz posljednjih stranica Knjige Ponovljenog zakona, točnije iz 32. poglavlja. Iz nje je u liturgiju Časoslova naroda Božjeg uzeto prvih dvanaest stihova, budući da je u njima prepoznat radostan hvalospjev Gospodinu koji, brižno i s ljubavlju, štiti svoj narod od pogibelji i poteškoća koje donosi svakodnevnica. Raščlamba hvalospjeva otkriva da se radi o starodrevnom tekstu, koji ipak dolazi iz vremena nakon Mojsija, a u čija je usta stavljen, da bi tako dobio što svečaniji prizvuk. Ovaj hvalospjev dolazi iz samih korijena povijesti Izraelskog naroda. U tim molitvenim recima često ima podsjećanja na psalme ili poruke proroka, tako da su postali vrlo sugestivan i intenzivan izričaj vjere Izraelskog naroda.

2. Mojsijev hvalospjev je širi od dijela koji se nalazi u Časoslovu, a koji zapravo predstavlja samo preludij u cjeloviti tekst. Neki stručnjaci misle da se tu radi o književnoj vrsti koja se stručno definira židovskom riječju rib, tj. parba, sudska parnica. Bog u Bibliji nije nipošto predstavljen kao tajno biće, nepoznata i ružna energija, neobjašnjiva činjenica. On je predstavljen kao osoba koja osjeća, djeluje i reagira, voli i sudi, sudjeluje u životu svojih stvorenja i nije nezainteresiran za njihova djela. Tako, u našem slučaju, Gospodin kao da saziva sudbeno vijeće, i pred svjedocima optužuje za zločine svoj narod, zahtijeva za njega kaznu, ali je njegova presuda natopljena neizmjernim milosrđem. Pogledajmo sada kako se odvija taj događaj, iako ćemo se ograničiti samo na onaj dio koji je preuzet u Časoslovu.

3. Evo se dakle, odmah na početku, spominju kozmički gledatelji – svjedoci : Slušajte nebesa…Čuj zemljo…(Pnz 32,1). U tom simboličnom procesu Mojsije se predstavlja poput javnog tužitelja. Njegova je riječ učinkovita i plodna, poput proročke koja je izričaj one božanske. Valja zamijetiti mnoštvo slika kojima se služi: radi se o znakovima uzetima iz prirode kao što su kiša, rosa, pljusak, kišica i voda koji daju da se zemlja zazeleni i postane plodna žitom (usp. r. 2). Glas Mojsija, proroka i tumača božanske riječi, najavljuje ulazak na scenu velikog suca, Gospodina, čije presveto ime proglašava, uzvisujući mu jedan od atributa. Gospodin je nazvan Stijena ( usp. r. 4) naziv koji objedinjuje sav naš hvalospjev ( usp. rr. 15, 18, 30, 31, 37), slika koja naglašava postojanu i nepokolebljivu vjernost Božju, tako različitu od nepostojanosti i nevjernosti naroda. Ta se tema razvija kroz niz tvrdnji o Božjoj pravednosti: djelo mu je savršeno, jer pravi su svi njegovi putovi. Bog je on vjeran i bez zloće, pravedan je on i pravičan (r.4).

4. Nakon svečanog predstavljanja vrhovnog Suca, koji je ujedno i oštećenik, pjesnikov objektiv se premješta na okrivljenika. Da bi ga definirao on se poziva na sliku Boga kao oca (usp. r. 6). Njegova stvorenja, toliko ljubljena, nazvana su njegovim sinovima, ali na žalost oni su nakaze sinovske (usp. r. 5). Znamo doista da je već u Starom zavjetu razvijeno poimanje Boga kao brižnog oca koji se skrbi za svoju djecu koja ga često razočaravaju (Izl 4,2; Pnz 8,5; Ps 102; Sir 51,10; Iz 1, 2; 63; 16; Hoš 11, 1 – 4). Zbog toga, optužba nije hladna nego strastvena: Tako li uzvraćaš Jahvi, narode glupi i bezumni! Nije li on Otac tvoj, Stvoritelj, koji te sazdao, po kom postojiš? (Pnz 32,6). Doista različita je pobuna protiv neumoljivog tiranina od pobune protiv oca punog ljubavi. Da bi konkretizirao optužbu i doveo do iskrenog obraćenja srdaca, Mojsije se poziva na pamćenje: Spomeni se dana pradavnih, promotri godine od naraštaja do naraštaja (r. 7). Biblijska vjera je “spomen – čin” tj. otkrivanje vječnog Božjeg djelovanja koje se odvija kroz vrijeme; “spomen-čin” znači ponazočiti i učiniti učinkovitim spasenje koje je Gospodin darovao i nastavlja nuđati ljudima. Veliki grijeh nevjere poklapa se sa “zaboravljivošću” koja briše sjećanje na božansku nazočnost u nama i povijesti.

5. Temeljni događaj koji se ne smije zaboraviti jest prolazak kroz pustinju, nakon izlaska iz Egipta, to je glavna tema Knjige Ponovljenog zakona i cijelog Petoknjižja. Tako se evocira dramatično i strašno putovanje kroz Sinajsku pustinju koja je pustinjska jeziva pustoš (usp. r.10), kako se to navodi u toj usporedbi koja ima jaki emotivni naboj. Ali tamo se Bog prigiba nad svojim narodom, s iznenađujućom nježnošću i pažnjom. S očinskom simbolikom se isprepleće i ona majčinska: obujmio ga, gajio ga i čuvao k#!o zjenu oka svoga. Poput orla što bdi nad gnijezdom, nad svojim orlićima lebdeći, tako on krila širi, uzima ga, pa ga na svojim nosi perima (10,11). Put kroz stepsku pustinju se tako pretvara u vedro i smireno hodanje, jer je zaštićen plaštem božanske ljubavi. Hvalospjev upućuje i na Sinaj, gdje je Izrael postao saveznikom Gospodnjim – njegov dio, njegova “baština”, tj. nešto najdragocjenije (usp. r.9; Izl 19,5). Mojsijev hvalospjev na taj način postaje zajednički ispit savjesti, jer se na božanske darove na kraju odgovara – ne više griješeći – nego vjernošću.