Kateheza br. 42 – Hvala Gospodinu stvoritelju
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 91

1. Psalmu 91., pjesmi pravednika Bogu stvoritelju koju smo upravo čuli, drevna židovska tradicija daje posebno mjesto. Naslov stavljen uz psalam naznačuje, naime, da je on određen za dan subotnji (usp. r. 1). To je, dakle, himan koji se uzdiže vječnom i uzvišenom Ocu dok se, pri zalasku sunca u petak, ulazi u sveti dan molitve, razmatranja, radosni spokoj tijela i duha. U središtu psalma uzdiže se, svečan i veličanstven, lik Svevišnjeg Boga (usp. r. 9), oko koga se prostire skladni i pomireni svijet. Pred njim je postavljena također osoba pravednika koji, prema shvaćanju omiljenom Starom Zavjetu, biva ispunjen blagostanjem, radošću i dugim životom, kao prirodnim posljedicama njegovog poštenog i vjernog života. Riječ je o tzv. “teoriji nagrade” prema kojoj će već na zemlji svako zlodjelo biti kažnjeno a svaki dobar čin nagrađen. Premda ima u toj viziji neke istine, ipak – kako će naslutiti Job i kao što će potvrditi Isus (usp. Iv 9,2-3) – stvarnost je ljudske patnje mnogo složenija i ne može se tako lako pojednostaviti. Ljudsko trpljenje, naime, mora se promatrati u perspektivi vječnosti.

2. No promotrimo sada liturgijske vidike tog mudrosnog himna. Sastavljen je od snažnog poziva na hvalu, na radosnu pjesmu zahvale, na glazbenu svečanost, uz harfu od deset žica, liru i citaru (usp. rr. 2-4). Gospodinova ljubav i vjernost moraju se slaviti liturgijskom pjesmom koju valja “vrsno” pjevati (usp. Ps 46,8). Taj poziv vrijedi i za naša slavlja, kako bi blistala ne samo u riječima i obredima, već također u melodijama koje im daju živost.
Nakon tog poziva da se nikada ne ugasi unutarnja i vanjska nit molitve, istinski trajni dah vjernog čovječanstva, psalam 91 predstavlja, gotovo kroz dva portreta, profil grešnika (usp. rr. 7-10) i pravednika (usp. rr. 13-16). Grešnik, ipak, stavljen je pred Gospodina, “dovijeka uzvišena” (r. 9), koji će svoje neprijatelje osuditi na propast i raspršiti sve koji čine zlo (usp. r. 10). Doista, samo u božanskom se svjetlu uspijeva u dubini shvatiti dobro i zlo, pravednosti i izopačenost.

3. Lik grešnika je opisan slikom iz biljnog svijeta: “Sve ako bi bezbošci nicali ko trava, i cvali svi što zlo čine” (r. 8). No tom je cvjetanju suđeno da se osuši i nestane. Psalmist, naime, umnožava izraze koji opisuju uništenje: “… određeni su za vječnu propast… Doista, dušmani tvoji, o Jahve, tvoji će dušmani propasti, raspršit će se svi što čine zlo” (rr. 8.10).
U korijenu je tog poraznog svršetka duboko zlo koje nastanjuje um i srce opakoga: “Bezuman čovjek ne spoznaje, luđak ne shvaća” (r. 7). Pridjevi koji se ovdje koriste pripadaju mudrosnom govoru i opisuju surovost, sljepoću, tupost onoga koji misli da može bezumno kročiti licem zemlje bez pridržavanja moralnih zakona, zavaravajući se da je Bog odsutan i ravnodušan. Molitelj je, naprotiv, siguran da će se Gospodin, prije ili kasnije, pojaviti na obzoru da izvrši pravdu i ponizi oholost bezumnika (usp. Ps 13).

4. Evo nas, potom, pred likom pravednika, oslikanog kao na nekom širokom platnu i s mnogo boja. I u ovom se slučaju pribjegava slici iz biljnoga svijeta, koja odiše svježinom i zelenilom (usp. Ps 91,13-16). Za razliku od opakoga koji je poput poljske trave koja buja ali je prolazna, pravednik se uzdiže prema nebu, postojan i veličanstven poput palme i cedra libanonskog. S druge strane, pravednici su “zasađeni u Domu Jahvinu” (r. 14), to jest imaju neki vrlo čvrst i postojan odnos s hramom te dakle s Gospodinom, koji je u hramu utvrdio svoje boravište.
Kršćanska će se tradicija poigravati s dvostrukim značenjem grčke riječi phoinix, kojom se prevodi hebrejski izraz za palmu. Phoinix je grčka imenica koja znači palma, ali također ptica koju nazivamo “feniks”. A zna se da je feniks bio simbol besmrtnosti, jer se, prema mitu, ponovno rađa iz pepela. Kršćanin stječe slično iskustvo zahvaljujući dioništvu u Kristovoj smrti, izvoru novog života (usp. Rim 6,3-4). Bog “nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom” – kaže poslanica Efežanima – “te nas zajedno s njim uskrisi” (2,5.6).

5. Još jedna slika predstavlja pravednika. Preuzeta je iz životinjskog svijeta i ima za cilj uzdići snagu koju Gospodin obilno dijeli i kada nastupi starost: “Rog si mi dao ko u bivola, pomazao me uljem prečistim” (Ps 91,11). S jedne strane, dar božanske snage daje pobjedu i sigurnost (usp. r. 12), a s druge, proslavljeno lice pravednika posvećeno je uljem koje zrači zaštitničku snagu i blagoslov. Psalam 91 je, dakle, optimističan himan, a njegovu snagu dodatno povećava glazba i pjesma. Psalam veliča pouzdanje u Boga koji je izvor radosti i mira, također kada naizgled pobjeđuje grešnik. Mir je to koji ostaje nepomućen i u starosti (usp. r. 15), dobu koje se nastavlja živjeti u plodnosti i sigurnosti.
Zaključimo Origenovim riječima, koje je preveo sv. Jeronim, koje stavljaju naglasak na izraz u kojem psalmist kaže Bogu: “pomazao si me uljem prečistim” (r. 11). Origen komentira: “Naša starost treba Božje ulje. Kao kada su naša tijela umorna i ne mogu se drugačiji okrijepiti osim pomazanjem uljem, poput plamena svjetiljke koji gasne ako mu se ne dodaje ulja: tako i plamen moje starosti, da bi rastao, treba ulje Božjeg milosrđa. Uostalom, i apostoli se uspeše na Maslinsko brdo (usp. Dj 1,12) da prime svjetlo od Gospodinova ulja, jer su bili umorni i trebali su Gospodinovo ulje. Zato molimo Gospodina da naša starost, i sav naš trud, i sve naše tmine budu rasvijetljene Gospodinovim uljem” (74 Homilija na knjigu Psalama, Milano 1993., str. 280-282, sl.).