Po milosrđu Boga, Oca koji nas pomiruje sa sobom, Riječ se utjelovila u neokaljanom krilu Blažene Djevice Marije da spasi “narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1,21) te uđe “u kraljevstvo nebesko” (1). Sv. Ivan Krstitelj potvrđuje to poslanje prepoznavajući Isusa kao “Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta” (Iv 1,29). U čitavom svom djelovanju i propovijedanju preteča upućuje snažni i gorljivi poziv na pokoru i obraćenje, čiji je znak krštenje podijeljeno u vodama Jordana. I sam se Isus podvrgava tome pokorničkom obredu (usp. Mk 3,13-17), ne zato što ima grijeha, već zato što “pristaje da se uvrsti među grešnike; on je ‘Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta’ (Iv 1,29), već anticipira ‘krštenje’ svoje okrutne smrti” (2).
Spasenje je zato i nadasve otkupljenje od grijeha kao zapreke prijateljevanju s Bogom i oslobođenje od stanja ropstva u kojem se čovjek nalazi od kada je podlegao napasti Zloga i izgubio slobodu djece Božje (usp. Rim 8,21).
Krist je povjerio apostolima poslanje da naviještaju Kraljevstvo Božje i propovijedaju evanđelje za obraćenje (usp. Mk 16,15; Mt 28,18-20). Uvečer samog dana uskrsnuća, neposredno uoči početka apostolskog poslanja, Isus po snazi Duha Svetoga daje apostolima vlast da skrušene grešnike pomiruju s Bogom i sa Crkvom: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20,22-23) (3).
U trajnome crkvenom djelovanju tijekom povijesti “služba pomirenja” (2 Kor 5,18), podjeljivana po sakramentima krštenja i pokore, uvijek je promatrana kao bitna i uzvišena obveza svećeničke službe, vršena u poslušnosti Isusovoj zapovijedi. U tijeku stoljećâ slavljenje sakramenta pokore poprimalo je različite oblike, ali je uvijek očuvalo isto temeljno ustrojstvo koje nužno uključuje ne samo čin službenika – isključivo biskupa ili svećenika, koji prosuđuje i odrješuje, liječi i ozdravlja u Kristovo ime – već također i čin pokornika: kajanje, ispovijed i zadovoljštinu.
U apostolskom pismu “Novo millennio ineunte” pisao sam: “Želim nadalje obnovljenu pastoralnu hrabrost, kako bi svakodnevna pedagogija kršćanskih zajednica znala na uvjerljiv i učinkovit način ponuditi slavlje sakramenta pomirenja. Kao što ćete se prisjetiti, 1984. godine osvrnuo sam se na tu temu poslijesinodalnom pobudnicom Reconciliatio et paenitentia (Pomirenje i pokora), koja je skupila plodove razmišljanja Biskupske sinode posvećene toj problematici. Tada sam pozivao da se ulože svi napori kako bi se suočilo s krizom ‘osjećaja za grijeh’… Kada se spomenuta Sinoda suočila s tim problemom, svima je pred očima bila kriza toga sakramenta, osobito u nekim krajevima svijeta. Razlozi koji su bili izvorište nisu nestali u tom kratkom vremenskom razdoblju, no godina Jubileja, koja je na osobit način bila obilježena pristupanjem sakramentalnoj pokori, ponudila nam je ohrabrujuću poruku koju ne treba izgubiti: ako su mnogi, a među njima također mnoštvo mladih, plodonosno pristupili ovomu sakramentu, vjerojatno je nužno da se pastiri oboružaju većim pouzdanjem, kreativnošću i ustrajnošću i u njegovu vrednovanju” (4).
S tim sam riječima nastojao, a to i sada želim, ohrabriti i uputiti usrdni poziv svojoj subraći biskupima – i, po njima, svim svećenicima – na snažno oživljavanje sakramenta pomirenja, također kao zahtjeva istinske ljubavi i prave pastoralne pravednosti (5), te ih podsjetiti da svaki vjernik, s ispravnim duhovnim raspoloženjem, ima pravo osobno primiti taj sakramentalni dar.
Da bi poslužitelj sakramenta mogao pravo upoznati raspoloženje pokornika u pogledu podjeljivanja ili uskraćivanja odrješenja te zadavanja primjerene pokore, neophodno je da vjernik, uz svijest o počinjenim grijesima, boli zbog njih i odlučnosti da u njih ponovno ne upadne (6), ispovijedi svoje grijehe. U tome smislu Tridentski sabor izjavio je da je nužno “po Božjem zakonu ispovijediti sve i pojedine smrtne grijehe” (7). Crkva je uvijek uviđala bitnu povezanost između suda povjerenog svećenicima u tome sakramentu i nužnosti da pokornici ispovijede sve svoje grijehe (8), osim u slučaju nemogućnosti. Stoga, budući da je cjelovita ispovijed teških grijeha po božanskoj uredbi sastavni dio tog sakramenta, ni na koji način ona nije prepuštena slobodnoj volji pastira (oprost, interpretacija, mjesni običaji, itd.). U stegovnim pravilima koja se tiču tog sakramenta samo mjerodavna crkvena vlast određuje kriterije za razlikovanje stvarne nemogućnosti ispovijedanja grijeha od ostalih okolnosti u kojima je ta nemogućnost tek prividna ili se može prevladati.
Imajući pred očima današnje dušobrižničke prilike i u želji da pružim odgovor na zabrinuta traženja mnoge braće u biskupstvu smatram korisnim podsjetiti na neke od važećih kanonskih zakona o slavljenju tog sakramenta te pojasniti neke njegove vidike – u duhu zajedništva s odgovornošću vlastitom čitavom biskupstvu (9) – u pogledu njegova boljeg podjeljivanja. Riječ je o tomu da se zajamči vjernije, i zato plodonosnije, slavljenje tog dara kojeg je Isus Krist povjerio Crkvi nakon uskrsnuća (usp. Iv 20,19-23). To je izgleda osobito nužno budući da se u nekim krajevima primjećuje tendencija napuštanja osobne ispovijedi zajedno s protupravnim pribjegavanjem “općem” ili “skupnom” odrješenju. U tom se slučaju skupno odrješenje više ne promatra kao izvanredno sredstvo koje se koristi isključivo u izvanrednim prilikama. Na temelju svojevoljnog proširivanja uvjeta koje iziskuje velika potreba (10), u praksi se gubi iz vida vjernost božanskom obliku sakramenta, odnosno konkretnije nužnost osobne ispovijedi, što ima za posljedicu nanošenje ozbiljnih šteta po duhovni život vjernika i svetost Crkve.
Stoga, nakon savjetovanja s Kongregacijom za nauk vjere, Kongregacijom za bogoštovlje i stegu sakramenata i Papinskim vijećem za tumačenje crkvenih zakona te nakon što sam saslušao mišljenja časne braće kardinala na službi u tijelima Rimske kurije i ponovno potvrđujući katolički nauk o sakramentu pokore i pomirenja, kako je sažeto izložen u Katekizmu Katoličke Crkve (11), svjestan svoje pastoralne odgovornosti i s punom sviješću o uvijek aktualnoj nužnosti i djelotvornosti tog sakramenta, izjavljujem slijedeće:

1. Neka ordinariji podsjećaju sve poslužitelje sakramenta pomirenja da je opći zakon Crkve, primjenjujući katolički nauk na tome području, odredio da:
a) “Pojedinačna i cjelovita ispovijed i odrješenje jesu jedini redoviti način na koji se vjernik svjestan teškoga grijeha pomiruje s Bogom i Crkvom; samo fizička ili moralna nemogućnost ispričava od takve ispovijedi; u tom slučaju pomirenje se može postići i na druge načine”. (12)
b) Zato, “svaki kome je snagom službe povjereno dušobrižništvo obvezan je voditi brigu da se ispovijede povjereni mu vjernici koji to razložno mole i da im se pruži prigoda pristupiti pojedinačnoj ispovijedi u određene dane i sate koji njima odgovaraju” (13).
Osim toga, svi svećenici koji imaju ovlast podjeljivanja sakramenta pokore, neka se uvijek pokažu spremnima podijeliti ga kad god to vjernici s razlogom traže (14). Nedovoljna spremnost da se ranjena ovca prihvati, štoviše da joj se iziđe ususret kako bi je se vratilo u ovčinjak, bio bi žalosni znak nedostatka pastoralne osjetljivosti kod onih koji, svećeničkim ređenjem, moraju u sebi odražavati sliku Dobrog Pastira.

2. Mjesni ordinariji, kao i župnici i upravitelji crkava i svetišta, morali bi s vremena na vrijeme provjeriti jesu li uistinu zadovoljeni uvjeti kojima će se vjernicima, što je više moguće, olakšati pristup ispovijedi. Na posebni se način preporučuje da u bogoslužnim prostorima ispovjednici budu vidljivo prisutni u određene sate, da te satnice budu prilagođene stvarnim prilikama pokornika te da ispovjednici posebno budu na raspolaganju prije mise i tijekom njezina slavljenja ako postoje drugi raspoloživi svećenici, kako bi se izašlo ususret potrebama vjernika (15).

3. Budući da je “vjernik obvezan ispovijediti sve teške grijehe po vrsti i broju počinjene poslije krštenja, koji ključevima Crkve još nisu izravno otpušteni ni u pojedinačnoj ispovijedi priznati, a kojih je svjestan nakon pomna ispitivanja sebe”, (16) neka se odbaci svaki običaj koji ispovijed svodi na općenito optuživanje zbog grijeha ili samo jednog ili više grijeha koji se smatraju najvažnijima. Zapravo, vodeći računa o tome da su svi vjernici pozvani na svetost, preporučuje im se da ispovijedaju i lake grijehe (17).

4. U svjetlu i u kontekstu prethodnih odredbi, odrješenje za više pokornika istodobno bez prethodne pojedinačne ispovijedi, predviđeno kan. 961. Zakonika kanonskoga prava, mora se ispravno shvatiti i primjenjivati. Ono je, doista, “izuzetak” (18) i “ne može se… podijeliti na skupni način, osim:
1. ako prijeti smrtna pogibelj a svećenik ili svećenici nemaju vremena pojedinačno ispovijediti pokornike;
2. ako je velika potreba, to jest kad, prema broju pokornika, nema na raspolaganju dovoljno ispovjednika da u prikladno vrijeme propisno saslušaju ispovijedi pojedinaca, tako da bi pokornici, bez svoje krivnje, bili prisiljeni ostati dugo bez sakramentalne milosti ili svete pričesti; ipak, ne smatra se da je potreba dovoljna kad se ne mogu imati na raspolaganju ispovjednici samo zbog velikog broja pokornika, kao što može biti na veliki blagdan ili prigodom hodočašća” (19).
Što se tiče velike potrebe, daju se sljedeća pojašnjenja:
a) Riječ je o situacijama koje su objektivno gledano izvanredne, poput onih koje se mogu javiti na misijskim područjima ili u izoliranim zajednicama vjernika, koje svećenik može pohoditi tek jednom ili svega nekoliko put godišnje, ili kada ratne okolnosti, meteorološke ili slične prilike to dopuštaju.
b) Dva uvjeta predviđena kanonom kojim se utvrđuje velika potreba su nerazdvojni. Stoga nikada nije dostatna sama nemogućnost ispovijedanja pojedinaca “propisno” i “u prikladno vrijeme” zbog nedostatka svećenika; ta nemogućnost mora biti povezana sa činjenicom da bi pokornici drukčije bili bez svoje krivnje prisiljeni ostati “dugo” bez sakramentalne milosti. Moraju se stoga uzeti u obzir sveukupne prilike pokornika i biskupije, što se tiče njezine pastoralne organizacije i mogućnosti pristupa vjernika sakramentu pokore.
c) Prvi uvjet, nemogućnost da se saslušaju ispovijedi “propisno” i “u prikladno vrijeme” odnosi se samo na razborito traženo vrijeme da bi se zadovoljili elementi valjanog i dostojnog podjeljivanja sakramenta, pri čemu se ne uzima u obzir duži pastoralni razgovor, koji se može odložiti za neke povoljnije okolnosti. Razložno i prikladno vrijeme da bi se saslušale ispovijedi ovisit će o stvarnoj mogućnosti ispovjednika ili ispovjednikâ te samih pokornika.
d) Što se tiče drugog uvjeta, potrebno je razborito prosuditi i procijeniti koliko dugo pokornici mogu biti bez sakramentalne milosti da bi bila stvarna nemogućnost predviđena kan. 960, pod pretpostavkom da nije riječ o neposrednoj smrtnoj opasnosti. Taj sud nije razborit ako se njime iskrivljava fizička ili moralna nemogućnost, kao što bi to mogao biti slučaj, primjerice, kada bi se smatralo kako će razdoblje takve lišenosti u trajanju kraćem od mjesec dana trajati “dugo”.
e) Nije dopustivo stvarati ili dopustiti da se stvore situacije prividne velike potrebe, koje nastaju zbog neredovitog podjeljivanja sakramenta uslijed nepridržavanja gore spomenutih normi (20), a još manje zbog toga što bi pokornici radije voljeli skupno odrješenje, kao da bi bila riječ o redovitoj i jednakovrijednoj mogućnosti za dva redovita oblika što ih donosi obred.
f) Sam veliki broj pokornika ne predstavlja dostatnu nužnost i to ne samo u prigodi neke velike proslave ili hodočašća, već i u sredinama gdje je raširen turizam odnosno okolnostima današnjeg sve većeg kretanja osoba.

5. Sud o tomu postoje li uvjeti predviđeni kan. 961 § 1, 2 ne donosi ispovjednik nego “dijecezanski biskup, koji može odrediti slučajeve takve potrebe vodeći računa o mjerilima s kojima su se složili drugi članovi biskupske konferencije” (21). Ta pastoralna mjerila moraju biti jasni izraz traženja potpune vjernosti, u prilikama pojedinih područja, temeljnim mjerilima opće crkvene stege, koja se sama temelje na zahtjevima koji proizlaze iz samog sakramenta pokore kao božanske ustanove.

6. Zbog temeljne važnosti da na tako bitnom području za život Crkve vlada puni sklad među različitim biskupskim konferencija neka biskupi, u skladu s uredbom 455 § 2 Zakonika kanonskog prava, u što kraćem roku Kongregaciji za bogoštovlje i stegu sakramenata dostave tekst uredbi koje namjeravaju izdati ili posuvremeniti u svjetlu ovog motu proprija o primjeni kan. 961 Zakonika kanonskoga prava. To će pomoći bržem i sve većem zajedništvu među biskupima opće Crkve kako bi posvuda potaknuli vjernike da obilno crpe iz vrela božanskog milosrđa koja neprestance izviru u sakramentu pomirenja.
U tom pogledu zajedništva bit će jednako tako primjereno da dijecezanski biskupi izvijeste svoje biskupske konferencije postoje li ili ne na području njihove jurisdikcije slučajevi velike potrebe. Bit će potom zadaća svake pojedine biskupske konferencije izvijestiti spomenutu Kongregaciju o stvarnom stanju na svom području i o eventualnim promjenama do kojih je u međuvremenu došlo.

7. Što se tiče osobnog raspoloženja valja ponoviti sljedeće:
a) “Da bi vjernik valjano uživao sakramentalno odrješenje podijeljeno za više osoba istodobno, ne zahtijeva se samo da bude pravo raspoložen nego i da istodobno donese odluku da će u dužnom vremenu pojedinačno ispovjediti teške grijehe koje sada ne može tako ispovijediti” (22).
b) Ukoliko je to moguće, uključujući slučajeve neposredne smrtne opasnosti, neka se vjernike prethodno pozove “da svatko nastoji pobuditi čin kajanja” (23).
c) Jasno je da pokornici koji žive u trajnom stanju teškoga grijeha i ne kane promijeniti svoju situaciju ne mogu valjano primiti odrješenje.

8. Ostaje na snazi da “svaki vjernik, pošto dođe u godine rasuđivanja, obvezan je barem jedanput godišnje iskreno ispovijediti svoje teške grijehe” (24), te tako “onaj komu se skupnim odrješenjem opraštaju teški grijesi neka se prvom prigodom pojedinačno ispovijedi prije nego ponovno dobije skupno odrješenje, osim ako nastupi opravdani razlog, pri čemu ostaje na snazi obveza kan 989” (25).

9. Što se tiče mjesta i ispovjedaonice za slavljenje tog sakramenta, neka se vodi računa da:
a) “vlastito je mjesto za sakramentalno ispovijedanje crkva ili kapela” (26), premda ostaje jasno da pastoralni razlog može opravdati slavljenje tog sakramenta na drugim mjestima (27);
b) ispovjedaonice su regulirane odredbama koje je izdala pojedina biskupska konferencija, koja će zajamčiti da će one biti smještene “na vidnome mjestu” i imati “čvrstu rešetku” te će tako omogućiti vjernicima i samim ispovjednicima koji to žele da se mogu njome slobodno služiti (28).
Određujem da sve što sam ovim apostolskim pismom u obliku motu proprija odredio ima punu i trajnu vrijednost i da se obdržava počevši od ovog dana, bez obzira na sve ostale suprotne uredbe. Sve što sam odredio u ovome pismu, po svojoj naravi, vrijedi i za časne istočne katoličke Crkve u skladu s kanonima njihova Zakonika.

Dano u Rimu, kod Sv. Petra, 7. travnja, Druge uskrsne nedjelje ili nedjelje Božjeg milosrđa, godine Gospodnje 2002., dvadeset i četvrte mog pontifikata.

Ivan Pavao II.

1 Rimski misal, Zborna 1. nedjelje došašća.
2 Katekizam Katoličke Crkve, 536.
3 Usp. Tridentski sabor, 14. sjednica, De sacramento paenitentiae, kan. 3: DS 1703.
4 Br. 37: AAS 93 (2001.) 292.
5 Usp. ZKP, kan. 213 i 843 § 1.
6 Usp. Tridentski sabor, 14. sjednica, Doctrina de sacramento paenitentiae, pog. 4, DS 1676.
7 Isto, kan. 7: DS 1707.
8 Usp. isto, pog. 5: DS 1679; Firentinski sabor, Decr. pro Armeniis: DS 1323.
9 Usp. kan. 392; Drugi vatikanski sabor, Dogm. konst. o Crkvi Lumen gentium, 23.27; Dekr. o pastoralnoj službi biskupa Christus Dominus, 16.
10 Usp. kan 961, § 1, 2º.
11 Usp. br. 980-987; 1114-1134; 1420-1498.
12 Kan. 960.
13 Kan. 986, § 1.
14 Usp. Drugi vatikanski koncil, Dekr. o službi i životu prezbitera Presbyterorum ordinis, 13; Ordo paenitentiae, Praenotanda, br. 10, b, editio typica, 1974.
15 Usp. Kongregacija za bogoslužje i stegu sakramenata, Responsa ad dubia proposita: “Notitiae”, 37 (2001.), 259-260.
16 Kan. 988, § 1.
17 Usp. kan. 988, § 2; Ivan Pavao II., posinodalna apostolska pobudnica Reconciliatio et paenitentia (Pomirenje i pokora), (2. prosinca 1984.), 32; AAS 77 (1985.) 267; Katekizam Katoličke Crkve, 1458.
18 Ivan Pavao II., posinodalna apostolska pobudnica Reconciliatio et paenitentia (Pomirenje i pokora), (2. prosinca 1984.), 32; AAS 77 (1985.) 267.
19 Kan. 961, § 1.
20 Usp. gore br. 1 i 2.
21 Kan. 961, § 2.
22 Kan. 962, § 1.
23 Kan. 962, § 2.
24 Kan. 989.
25 Kan. 963.
26 Kan. 964, § 1.
27 Usp. kan. 964, § 3.
28 Usp. kan. 964, § 2; Papinsko vijeće za tumačenje crkvenih zakona, Responsa ad propositum dubium: de loco excipiendi sacramentales confessiones (7. srpnja 1998.): AAS 90 (1998.) 711.