Kateheza br. 40 – Bog dolazi suditi
Uvodno biblijsko čitanje: Hab 3,2-4.13a.15-19
“Jahve, čuo sam za slavu tvoju, Jahve, tvoje mi djelo ulijeva jezu! Ponovi ga u naše vrijeme! Otkrij ga u naše vrijeme! U gnjevu se svojem smilovanja sjeti! Bog stiže iz Temana, a Svetac s planine Parana! Veličanstvo njegovo zastire nebesa, zemlja mu je puna slave. Sjaj mu je k’o svjetlost, zrake sijevaju iz njegovih ruku, ondje mu se krije sila… Iziđe da spasiš narod svoj, da spasiš svog pomazanika… Gaziš po moru s konjima svojim, po pučini silnih voda! Čuo sam! Sva se moja utroba trese, podrhtavaju mi usne na taj zvuk, trulež prodire u kosti moje, noge klecaju poda mnom. Počinut ću kada dan tjeskobni svane narodu što nas sad napada. Jer smokvino drvo neće više cvasti niti će na lozi biti ploda, maslina će uskratiti rod, polja neće donijeti hrane, ovaca će nestati iz tora, u oborima neće biti ni goveda. Ali ja ću se radovati u Jahvi i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju. Jahve, moj Gospod, moja je snaga, on mi daje noge poput košutinih i vodi me na visine”.

1. Časoslov nam predlaže niz biblijskih pjesama snažnoga duhovnog naboja, koji stoje uz bok temeljnoj molitvi psalama. Danas smo čuli jedan primjer uzet iz trećega i posljednjeg poglavlja Habakukove knjige. Taj je prorok živio krajem VII. st. pr. Kr., kada je judejsko kraljevstvo bilo stiješnjeno između dvije supersile u širenju, s jedne strane Egipta, a s druge Babilonije.
Međutim, mnogi stručnjaci drže da je taj završni himan zapravo citat. Kao dodatak kratkom Habakukovu spisu bila bi dakle umetnuta liturgijska pjesma, “na način tužbalice” i da je se prati “na žičanim glazbalima”, kao što to kažu dvije bilješke stavljene na početku i na kraju pjesme (usp. Hab 3,1.19b). Časoslov, hvatajući nit drevne molitve Izraela, poziva nas tu skladbu preobraziti u kršćanski spjev, odabirući određene značajne retke (usp. rr. 2-4.13a.15-19a).

2. Himan, koji pokazuje također veliku pjesničku snagu, prikazuje veličanstvenu sliku Gospodina (usp. rr. 3-4). Njegov lik svečano zastire cijeli prizor svijeta a svemir drhti pred njegovim nadolaskom. On stiže s juga, iz Temana i gorja Parana (usp. r. 3), odnosno s područja Sinaja, mjesta velike Božje objave za Izrael. I u psalmu 67. se opisuje kako “Jahve sa Sinaja u Svetište dolazi” u Jeruzalemu (usp. r. 18). Njegova je pojava, prema trajnoj biblijskoj tradiciji, sva obasjana svjetlošću (usp. Hab 3,4). Postoji neko zračenje njegova transcendentnog otajstva, ali koje se saopćava ljudima: svijetlo je izvan nas, ne možemo ga uhvatiti ili zaustaviti; ipak ono nas okružuje, rasvjetljuje i grije. Tako je Bog, dalek i bliz, nedohvatljiv a ipak uz nas, štoviše spreman biti s nama i u nama. Na objavu njegova veličanstva odgovara sa zemlje zbor hvale: to je odgovor svemira, svojevrsna molitva kojoj čovjek daje izričaj.
Kršćanska je tradicija oživljavala to duhovno iskustvo ne samo u osobnoj duhovnosti, već i kroz smiona umjetnička ostvarenja. Ostavljajući po strani veličanstvene srednjovjekovne katedrale, spomenimo u prvom redu umjetnost kršćanskog istoka s njegovim divnim ikonama i genijalnim arhitekturama njegovih crkava i njegovih manastira.
Crkva Sv. Sofije u Carigradu ostaje u tom pogledu svojevrsni arhetip što se tiče razgraničenja prostora kršćanske molitve, u kojem prisutnost i neuhvatljivost svjetla omogućuju primijetiti kako blizinu tako i nedokučivost božanske stvarnosti. Ona proniče cijelu molitvenu zajednicu do srži i ujedno je poziva nadići samu sebe kako bi cijela uronila u neizrecivost otajstva. Jednako su tako značajni umjetnički i duhovni prinosi, koje karakteriziraju manastire te kršćanske tradicije. U tim pravim pravcatim svetim mjestima – a u mislima se odmah javlja gora Athos – vrijeme sadrži u sebi znak vječnosti. Božje se otajstvo otkriva i skriva u tim prostorima po stalnoj molitvi monaha i eremita koje se uvijek smatralo slične anđelima.

3. No, vratimo se pjesmi proroka Habakuka. Za svetog pisca Gospodinov ulazak u svijet ima jasno značenje. On želi ući u povijest čovječanstva, “u naše vrijeme”, kao što se dva put ponavlja u drugom retku, da sudi i poboljša ovaj život, kojeg mi vodimo na tako konfuzan i često izopačen način.
Dakle, Bog očituje svoj gnjev (usp. r. 2c) protiv zla. U pjesmi se navodi niz nemilosrdnih božanskih zahvata, premda se ne određuje pobliže je li riječ o izravnim ili neizravnim djelovanjima. Evocira se Izraelov izlazak, kada je faraonova konjica bila potopljena u moru (usp. r. 15). Ali se nazire i perspektiva djelovanja koje će Gospodin izvršiti prema novom tlačitelju svog naroda. Božanski je zahvat oslikan na gotovo “vidljiv” način nizom slika iz zemljoradničkog života: “Jer smokvino drvo neće više cvasti, niti će na lozi biti ploda, maslina će uskratiti rod, polja neće donijeti hrane, ovaca će nestati iz tora, u oborima neće biti ni goveda” (r. 17). Sve ono što je znak mira i plodnosti je nestalo a svijet izgleda kao pustinja. To je simbol drag ostalim prorocima (usp. Jer 4,19-26; 12,7-13; 14,1-10), koji njime prikazuju sud Gospodina koji nije ravnodušan prema zlu, tlačenju i nepravdi.

4. Molitelja pred naglom Božjom pojavom obuzima strah (usp. Hab 3,16), sav se trese, osjeća prazninu u duši, obuzeo ga je drhtaj, jer Bog pravde je nepogrešiv, vrlo različit od zemaljskih sudaca. Ali Božji ulazak ima i drugu zadaću, koju naša pjesma radosno veliča. On naime u svom gnjevu ne zaboravlja milosrdno smilovanje (usp. r. 2). On izlazi s obzora svoje slave ne samo da bi uništio oholost opakoga, već i da bi spasio svoj narod i svog pomazanika (usp. r. 13), to jest Izraela i njegova kralja. On želi biti također osloboditelj potlačenih, dati da se rodi nada u srcu žrtava, započeti novo doba pravednosti.

5. Zato naša pjesma, premda nosi naznaku “na način tužbalice”, pretvara se u himan radosti. Najavljene nevolje imaju naime za cilj oslobođenje od tlačitelja (usp. r. 14). One pobuđuju radost pravednika koji kliče: “Ali ja ću se radovati u Jahvi i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju” (r. 18). Isti stav Isus savjetuje svojim učenicima u vremenu apokaliptičke kataklizme: “Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje” (Lk 21,28).
U Habakukovoj pjesmi prelijep je završni redak koji izražava ponovno zadobivenu radost. Gospodina se naziva – kao što je to učinio David u psalmu 17 – ne samo “snagom” svoga vjernika, već i kao onaj koji mu daje okretnost, hitrost, radost u opasnostima. David je pjevao: “Ljubim te, Jahve, kreposti moja!… Noge mi dade brze ko u košute i postavi me na visine čvrste” (Ps 17,2.34). A naš pjesnik sada pjeva: “Jahve, moj Gospod, moja je snaga, on mi daje noge poput košutinih i vodi me na visine” (Hab 3,19). Kada se ima Gospodina uz sebe ne strahuje se više od mora i prepreka, već se nastavlja lakim korakom i radošću na životnom putu, makar bio i surov.