Kateheza br. 39 – Smiluj mi se, Bože
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 50
“Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,/ po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!/ Operi me svega od moje krivice,/ od grijeha me mojeg očisti!/ Bezakonje svoje priznajem,/ grijeh je moj svagda preda mnom./ Tebi, samom tebi ja sam zgriješio/ i učinio što je zlo pred tobom:/ pravedan ćeš biti kad progovoriš,/ bez prijekora kad presudiš./ Evo, grešan sam već rođen,/ u grijehu me zače majka moja./ Evo, ti ljubiš srce iskreno,/ u dubini duše učiš me mudrosti./ Poškropi me izopom da se očistim,/ operi me, i bit ću bjelji od snijega!/ Objavi mi radost i veselje,/ nek’ se obraduju kosti satrvene!/ Odvrati lice od grijeha mojih,/ izbriši svu moju krivicu!/ Čisto srce stvori mi, Bože,/ i duh postojan obnovi u meni!/ Ne odbaci me od lica svojega/ i svoga svetog duha ne uzmi od mene!/ Vrati mi radost svoga spasenja/ i učvrsti me duhom spremnim!/ Učit ću bezakonike tvojim stazama,/ i grešnici tebi će se obraćati./ Oslobodi me od krvi prolivene,/ Bože, Bože spasitelju moj!/ Nek’ mi jezik kliče pravednosti tvojoj!/ Otvori, Gospodine, usne moje,/ i usta će moja naviještati hvalu tvoju./ Žrtve ti se ne mile,/ kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio./ Žrtva Bogu duh je raskajan,/ srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti./ U svojoj dobroti milostiv budi Sionu/ i opet sagradi jeruzalemske zidine!/ Tada će ti biti mile žrtve pravedne/ i tad će se prinosit’ teoci na žrtveniku tvojemu”.

1. U petak svakog tjedna časoslova moli se psalam 50, Miserere, najomiljeniji, najviše pjevan i razmatran pokornički psalam, himan raskajanog grešnika milosrdnom Bogu. Imali smo već priliku u jednoj prethodnoj katehezi predstaviti glavni okvir te velike molitve. Najprije se ulazi u mračni predio grijeha kako bi se u njega unijelo svijetlo ljudskog pokajanja i božanskog oproštenja (usp. rr. 3-11). Prelazi se potom na veličanje dara božanske milosti, koja preobražava i obnavlja duh i srce skrušenoga grešnika: to je područje svjetla, ispunjeno nadom i pouzdanjem (usp. rr. 12-21).
U ovom našem razmišljanju zadržat ćemo se, radi određenih osvrta, na prvom dijelu psalma 50. produbljujući neke njegove vidike. Na početak, ipak, želimo staviti divnu božansku objavu na Sinaju, koja je gotovo Božji portret opjevan u Miserere: “Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup” (Izl 34,6-7).

2. Početni zaziv uzdiže se Bogu da bi se izmolio dar pročišćenja po kojem će – kao što kaže prorok Izaija – grijesi, koji su slični “grimizu” i “crveni kao purpur”, “pobijeliti poput snijega” i biti “kao vuna” (usp. Iz 1,18). Psalmist svoj grijeh priznaje jasno i bez oklijevanja: “Bezakonje svoje priznajem… Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom” (Ps 50, 5-6).
Na scenu, dakle, stupa osobna svijest grešnika koji se otvara jasnom zamjećivanju svoga zla. To je iskustvo koje uključuje slobodu i odgovornost i vodi grešnika do toga da prizna da je prekinuo povezanost kako bi izgradio alternativni životni izbor u odnosu na Božju riječ. Iz toga proistječe radikalna odluka o promjeni. Sve to je uključeno u onome “priznati”, glagolu koji u hebrejskom ne uključuje samo pristanak razuma već i životno opredjeljenje.
To je ono što, nažalost, mnogi ne čine kako nas upozorava Origen: “Ima nekih koji su nakon što sagriješe potpuno mirni i ne misle o svom grijehu niti su dirnuti sviješću o počinjenom zlu, već žive kao da nije ništa bilo. Oni sigurno ne mogu reći: ‘grijeh je moj svagda preda mnom’. Kada se međutim, nakon grijeha, netko izjeda i žalosti zbog svojega grijeha, muči ga grižnja savjesti, razdiran je bez prestanka i trpi udare u svojoj duši koja se diže da ga prekorava, taj s pravom kliče: nema mira mojim kostima pred prizorom mojih grijeha. Kada dakle pred oči našeg srca stavimo počinjene grijehe, promatramo ih jednog po jednog, priznajemo ih, crvenimo se i kajemo za ono što smo učinili, tada potreseni i prestrašeni s pravom kažemo da nema mira našim kostima pred prizorom naših grijeha” (Homilije na psalme, Firenca 1991., str. 277-279). Priznavanje i svijest o grijehu je dakle plod osjetljivosti stečene zahvaljujući svjetlu Božje riječi.

3. U ispovijedi Miserere postoji posebno istaknuta značajka: grijeh nije shvaćen samo u svojoj osobnoj i “psihološkoj” dimenziji, već je opisan prije svega u svom teološkom svojstvu: “Tebi, samom tebi ja sam zgriješio” (Ps 50,6), vapi grešnik, kojem je tradicija dala lice Davida, svjesnog svog preljuba s Bat-Šebom i prijekora proroka Natana protiv toga zlodjela kao i ubojstva njezina supruga Urije (usp. r. 2; 2 Sam 11-12).
Grijeh nije dakle čisto psihološko ili socijalno pitanje, nego je čin koji se tiče odnosa s Bogom, kojim se krši njegov zakon, odbacuje njegov naum u povijesti, ruši ljestvica vrijednosti, “od tame svjetlost pravi, a od svjetlosti tamu”, to jest “zlo dobrom naziva, a dobro zlom” (usp. Iz 5,20). Prije no eventualna uvreda protiv čovjeka, grijeh je prije svega izdaja Boga. Znakovite su riječi koje izgovara sin rasipan u dobrima pred svojim ocem rasipnim u ljubavi: “Oče! Sagriješih protiv Neba – to jest protiv Boga – i pred tobom” (Lk 15,21).

4. Na tome mjestu psalmist uvodi drugi vidik, koji je na izravniji način povezan sa ljudskom stvarnošću. Taj je izraz potaknuo brojna tumačenja i bio je također povezan s naukom o istočnom grijehu: “Evo, grešan sam već rođen, u grijehu me zače majka moja” (Ps 50,7). Molitelj želi ukazati na prisutnost zla u nutrini našeg bića, kao što je to očito u spomenutom začeću i rođenju, način da se izrazi cijeli život polazeći od njegova početka. Psalmist, ipak, to stanje ne povezuje izričito s grijehom Adama i Eve, ne govori naime izričito o istočnom grijehu.
Ostaje ipak jasno da se, prema tekstu tog psalma, zlo nastanjuje u same čovjekove dubine, nerazdvojno je od njegove povijesne stvarnosti i zbog toga je od odlučujućeg značaja zahvat božanske milosti. Snaga Božje ljubavi svladava snagu grijeha, razorna rijeka zla ima manju snagu od plodonosne vode oproštenja: “Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost” (Rim 5,20).

5. Na taj su način teologija o istočnom grijehu i cjelokupna biblijska vizija čovjeka grešnika neizravno spomenuti izrazima koji istodobno daju nazrijeti svjetlo milosti i spasenja. Kako ćemo imati priliku otkriti u budućnosti vraćajući se ovom psalmu i narednim recima, ispovijed grijeha i svijest o vlastitoj bijedi ne izlijevaju se u užas ili moru suda, već u nadu u pročišćenje, oslobođenje, novo stvaranje.
Bog nas, naime, spašava “ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelj novoga rođenja i obnavljanje po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu” (Tit 3,5-6).