Istina je prava novost.

Valbandon: Stručni skup „Podrška obitelji u krizi"

Na skupu ukazano na nužnost pastorala pomirenja i posredovanja također uz pomoć prihvatilišnih centara koje treba osnovati u biskupijama

Valbandon, (IKA) – Stručni skup „Podrška obitelji u krizi” u organizaciji Caritasa Porečke i Pulske biskupije te uz suorganizaciju pulske Policijske kapelanije „Bl. Miroslav Bulešić” održan je 29. i 30. rujna u Odmaralištu Ministarstva unutarnjih poslova u Valbandonu. Okupilo se 35 djelatnika Bračnih i obiteljskih savjetovališta iz svih nadbiskupija i biskupija u Hrvatskoj gdje se nalaze savjetovališta (Dubrovnik, Split, Zadar, Rijeka, Ogulin, Zagreb, Varaždin, Požega, Slavonski Brod, Osijek, Krk) te iz Bosne i Hercegovine. Uz njih se okupilo još četrdesetak zainteresiranih, većinom iz struke: centara za socijalnu skrb i srodnih institucija, no i zdravstveni i prosvjetni djelatnici kojima ta tematika često predstavlja izazov u radu s ljudima.
Nakon uvodnih govora i pozdrava, tijekom kojih se okupljenima, između ostalih, obratio i umirovljeni porečki i pulski biskup Ivan Milovan, skup je započeo prof. dr. Pero Aračić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu predavanjem „Ranjeni brakovi, obitelji i djeca: crkveni i društveni rad”. Na početku je razlučio i definirao pojmove rastave i razvoda te iznio poražavajuće statističke činjenice prema kojima je u godini 2014. na tisuću sklopljenih brakova njih 339 završilo razvodom. Iznio je i podatke o broju djece koja su zahvaćena traumom razvoda roditelja, s 3888 iz 1970. g. taj se broj, naprimjer, za 2013. povećao na 5594, a u cijelom tom razdoblju broj djece zahvaćene traumom razvoda iznosi čak 186 tisuća. To jasno govori da u promišljanja i istraživanja o razvodima treba obratiti posebnu, veliku pozornost na djecu. Rastava i razvod ima utjecaja u prvom redu na zdravlje djece i njihov doživljaj međuljudskih odnosa općenito, na njihov koncept braka i obitelji, djeca pogođena rastavom roditelja sklonija su rastavama u vlastitom braku. Razvod, naravno, ima značajne utjecaje i na sve aspekte života supružnika. Dr. Aračić pojasnio je da u radu s pojedinim osobama koje se nađu u takvim situacijama temeljni pristup treba biti – saslušati s poštovanjem i ljubavlju, po Isusovu primjeru na putu za Emaus. Izložio je zatim 12 koraka procesa pomirenja na kojem je potrebno pratiti osobu koja se nalazi u procesu rastave, bilo da ishod bude okončanje ili obnova odnosa, te napomenuo smjernice djelovanja s ciljem njihove integracije u zajednicu. Dr. Aračić naglasio je kako je tkivo naroda i tkivo Crkve postalo bolesno te je potrebno razvijati senzibilitet i pratiti situaciju, a posebno razlučivanje nužno je za pastoralno praćenje razvedenih, rastavljenih i ostavljenih. Treba prije svega vrednovati patnju onih koji su nepravedno pretrpjeli rastavu ili razvod, ili ih je bračni drug napustio, ili su zbog zlostavljanja od strane bračnoga druga bili prisiljeni prekinuti zajednički život. Da bi se sve to moglo, poziva se na „nužnost pastorala pomirenja i posredovanja, također uz pomoć prihvatilišnih centara koje treba osnovati u biskupijama, zaključio je dr. Aračić.
Uslijedilo je predavanje prof. dr. Marine Ajduković s Pravnog fakulteta u Zagrebu, koja je izložila izuzetno aktualnu temu „Kako podržavati siromašne obitelji s djecom: Ljudska i društvena odgovornost svih društvenih dionika”. Dr. Ajduković na početku je raščlanila pojmove apsolutnog (ekstremnog) i relativnog siromaštva. Prvo znači nedostatak osnovnih potrepština za život, a drugo je znatno slabiji opći životni standard u odnosu na prosjek zemlje u kojoj osoba živi. Spomenuta je i kategorija „novog” siromaštva u Hrvatskoj koje je rezultat ekonomske i gospodarske krize koja je započela godine 2009. Sagledan je pojam siromaštva djece, koja dijele sudbinu roditelja u poteškoćama, te koja svoje razvojne potrebe mogu ostvariti samo uz brigu roditelja i društva. Analizom recentnih znanstvenih istraživanja dr. Ajduković istaknula je nekoliko ključnih spoznaja: u Republici Hrvatskoj oko 5% predškolske djece, od oko 300.000 sveukupnog broja predškolske djece, koja čine oko 7% stanovništva i više od 36% ukupnog broja maloljetnih osoba, živi u obiteljima koja koriste naknade socijalne pomoći. U najnepovoljnijoj situaciji su predškolska djeca koja žive u kućanstvima bez zaposlenih ili u kućanstvima u kojima se roditelji i odrasli isključivo bave poljoprivredom (svako treće siromašno predškolsko dijete živi u obitelji u kojima nema zaposlenih ili u obiteljima u kojima se roditelji bave isključivo poljoprivredom). U tim je podacima izuzetno zabrinjavajuće da petina predškolske djece u RH živi ispod praga relativnog siromaštva, riječ je o oko 60.000 djece, a u uvjetima ekstremnog siromaštva živi oko 5-8%, ili čak 5000 djece. Iznesen je podatak da je zaposlenost obaju roditelja ključni čimbenik u borbi protiv dječjeg siromaštva, ako su oba roditelja zaposlena u punom radnom vremenu izvan poljoprivrede, rizik siromaštva je ispod 5%. U nastavku predavanja sagledan je niz psiholoških i socioloških aspekata koji rezultiraju iz istraživanja o siromaštvu. Izneseni su prijedlozi pristupanja konkretnim problematikama s različitih razina koje imaju mogućnosti konkretnoga djelovanja. Poseban naglasak stavljen je na pogled iz perspektive Caritasa te je u tom smislu dr. Ajduković zaključila: „Mislim da bi bilo potrebnije da i strukovna udruženja u suradnji s neprofitnim pružateljima socijalnih usluga naprave veći kontinuirani pritisak, a ne, kako je uvriježeno, da smo samo u božićno vrijeme svi nekako osjetljivi za socijalne teme. To potraje tek tih par dana, no tu su djeca i roditelji koji 365 dana imaju taj problem. Ključnu ulogu trebala bi odigrati u prvom redu Vlada preko svojih nadležnih ministarstava, trebala bi se konkretno zajednički osigurati sredstva, te omogućiti efikasno djelovanje putem specifičnih institucija i službi.
Izv. prof. Slavica Blažeka Kokorić s Pravnog fakulteta u Zagrebu održala je predavanje „Kako podržati obitelj u suočavanju sa suvremenim rizicima – izgradnja učinkovitih modela podrške”. Istaknula je kako među razlozima krize suvremene obitelji stoje novi demografski trendovi i nove obiteljske strukture te pojačane teškoće u realizaciji kvalitetnih obiteljskih odnosa u danim novonastalim društveno socijalnim okolnostima. Naglasila je i analizirala visoka očekivanja od obitelji danas, vezano za razne aspekte: reproduktivnu i socijalizacijsku ulogu, skrb o starima i nemoćnima, emocionalnu funkciju obitelji, te istaknula paradoks da su unatoč velikim očekivanjima od braka i obiteljskog života sve više stope razvoda. Razmotrila je potom ulogu individualizacije i drugih faktora u teškoćama u realizaciji kvalitetnih partnerskih i obiteljskih odnosa. Nakon definiranja sve brojnijih faktora koji pridonose poteškoćama u razvoju pravilnih obiteljskih odnosa, dr. Kokorić navela je i obrazložila nekoliko korisnih smjernica u razvijanju pristupa u radu s obiteljima kroz pomaganje prepoznavanja problema te poticanje pozitivnog pristupa na u raznim aspektima obiteljske interakcije. Efikasni modeli podrške obitelji trebaju biti holistički usmjereni, temeljiti se na interdisciplinarnoj suradnji te u sebi sadržavati različite programe i intervencije usmjerene na sljedeće aspekte: jačanje obiteljskih resursa, stvaranje podržavajućeg okruženja u kojem će obitelj imati priliku njegovati svoje zajedništvo, podizanje motivacije kod članova obitelji i društva da se unatoč preprekama isplati ulagati u obiteljsko zajedništvo te pružanje podrške obiteljima u razvoju znanja i vještina kako se nositi s različitim izazovima.
Posljednje izlaganje prvoga dana simpozija održao je vlč. mr. Ilija Jakovljević, sudac pri Interdijecezanskom ženidbenom sudu prvog stupnja u Rijeci, o temi „Pravno-pastoralna briga za rastavljene u svjetlu nauka pape Franje”. Okupljenima je prikazao najčešće i najveće poteškoće s kojima se susreću osobe koje pokrenu postupak za proglašenje ništavnosti ženidbe. Napose je istaknuo nužnost bolje suradnje obiteljskih savjetovališta i ženidbenih sudova u što efikasnijem rješavanju sporova, ali nadasve u olakšavanju traume prolaska kroz proces pokretanja i odvijanja postupka za proglašenje ništavnosti ženidbe. Naglasio je i potrebu bolje kadrovske organizacije u pružanju prve savjetodavne usluge osobama koje žele pokrenuti postupak, jer se sadašnji model, gdje je veći dio praćenja osoba povjeren župnicima, zbog šire organizacijske strukture, nije pokazao posebno uspješnim.
Drugoga dana simpozija sadržaji su bili usredotočeni na djelatnost i rad bračnih i obiteljskih savjetovališta u biskupijama i nadbiskupijama. Supervizija djelatnika i suradnika BIOS-a u tri supervizijske grupe održana je pod vodstvom Marine Ajduković, Ines Puhar i Irene Krajcar.
Susret je završen internim susretom djelatnika i suradnika BIOS-a koji su praktično nastojali sagledati budućnost BIOS-a u Hrvatskoj, te se o tome razvila diskusija. Brojnost psihologa, pedagoga, liječnika obiteljske medicine kao i prosvjetnih djelatnika koji su osim djelatnika biskupijskih i nadbiskupijskih bračnih i obiteljskih savjetovališta sudjelovali na simpoziju pokazatelj je velikog interesa zbog konkretne prisutnosti obiteljske problematike u radu s ljudima, a izvanredno pozitivni osvrti i čestitke sudionika organizatorima odraz su uspjeha simpozija i nadasve dobar izbor teme i predavača.