Draga braćo i sestre!

Radostan sam što imam čast predvoditi misno slavlje povodom 22. obljetnice smrti našega blagopokojnog kardinala Franje Kuharića. U teškim vremenima ostavio nam je svijetli primjer vjere, nade i ljubavi, podsjećajući nas da u izazovima našega doba odgovore trebamo tražiti u Božjoj riječi i primjerima onih koji su tu riječ s vjerom naviještali, živjeli po njoj i za nju žrtvovali svoje živote. Stoga, svake godine izražavamo zahvalnost Bogu za dar života i dostojanstveno obilježavamo dan kada je naš kardinal Franjo Kuharić rođen za nebo. Bio je čovjek koji je služio kao uzor mnogima zbog žara ljubavi kojim je njegovo srce gorjelo te blagosti i topline riječi kojima je ohrabrivao vjernike na ustrajnost u dobru, oprostu i ljubavi prema svima. Kardinal Kuharić usmjeravao je vjernike prema čvrstom temelju istina katoličke vjere prema Svetom Ocu te prema Katoličkoj Crkvi koja predsjeda u ljubavi svim Crkvama.

Njegovo ustrajno pozivanje na mir i praštanje, ne samo tada na našim prostorima, već u svim dijelovima svijeta razdiranim ratovima, aktualno je i danas. Uza sav ljudski napredak i trud oko zaštite ljudskih prava, mira u svijetu nema. Stradanja nevinih ljudi, posebno djece na svim ratištima i na svim zaraćenim stranama, govori da nismo daleko odmakli u ljudskosti.

Pokušajmo, vođeni današnjim čitanjima, prepoznati ljubav Gospodinova srca i njegovu žeđ za našom srećom i spasenjem.

1. Čovjek ne može ostvariti svoju sreću bez Boga. Prvo današnje čitanje iz Knjige proroka Izaije, donosi obećanje novih nebesa i nove zemlje, veselja i klicanja zbog onoga što Gospodin stvara. Bog je otac koji se raduje blagostanju svoje djece i nije strogi sudac koji bi zavidio na našoj sreći. No, on dobro zna ono što mi teško shvaćamo, a to je da je naša sreća neodvojiva od njega. Bez obzira na put koji odaberemo, ne možemo je naći izvan njega. Kardinal Kuharić tu je misao izrazio riječima: „Čovjek nije slobodan pred istinom ako želi samom sebi dobro, ako želi ostvariti svoj život. Postoji čovjekova istina koju treba poštivati da bi se ostvario čovjekov život u dostojanstvu koje čovjek kao osoba nosi u sebi.“[1]

Naša sreća i ostvarenje našeg života u izravnoj su vezi s istinom o dostojanstvu koje čovjek ima u sebi jer je slika Božja. Stoga je prva i temeljna zadaća čovjekova u vjeri izgrađivati odnos s Bogom. Što nam koristi, draga braćo i sestre, da cijeli svijet steknemo, a život izgubimo? (usp. Mt 16, 26).

2. Isus ponovno u Kani. U Evanđelju smo čuli da Isus, nakon boravka u Jeruzalemu gdje je pokazao svoj božanski autoritet istjerujući trgovce iz Hrama te nakon što je očitovao svoje poslanje Samarijancima koji su povjerovali na njegovu riječ, dolazi u Galileju. Iako je tu učinio svoje prvo čudo, osvjedočio se da „prorok nema časti u svome zavičaju“. Njegovi sunarodnjaci bili su tvrdi za njegove riječi. No, ovoga puta lijepo su ga primili jer su, kako kaže Evanđelje, „vidjeli što je sve učinio u Jeruzalemu za vrijeme blagdana“. Tada mu u susret dolazi službenik kralja Antipe čiji je sin bio bolestan u Kafarnaumu. Molio ga je da mu ozdravi sina. Isus u razgovoru s ovim ocem koji ga moli za zdravlje sina pokazuje lice vječnoga Oca kojemu je stalo do zdravlja koje nije samo fizičko, već se proteže na područje duha, duše, cijele obitelji, a zatim i cijele zajednice.

3. Otac kojega Isus odgaja u vjeri. Iza kulisa događaja koji su se odvili – Isusova dolaska u Galileju gdje je učinio prvo čudo, susreta s ocem koji moli za ozdravljenje sina, odbijanja pa ozdravljenja i vijesti da sin živi – odvija se jedna druga, dublja drama: drama očeve vjere. Stoga, ova prispodoba predstavlja i radosnu vijest o ocu kojega Isus odgaja u vjeri. Čovjek nije stvoren samo za ovozemaljsku sreću, već prije svega za vječnu sreću. Naš odnos s Bogom, kako smo već spomenuli, je temeljan. Razmotrimo što Isus točno čini.

a) Kraljev službenik moli čudo. Na početku je jasno da kraljev službenik nije potražio Isusa zbog njegova nauka. Iako je čuo za Isusa, za njegove riječi i čuda koja je činio, ostao je u službi korumpiranoga kralja, ne osjećajući potrebu promijeniti svoj život, posao i navike. Interes za Isusa budi se kada ga je zahvatila osobna muka i nevolja. U tom trenutku, u njemu se javlja tračak nade i slabašna vjera da je Isus onaj koji može ozdraviti njegova sina. Njegova vjera temeljila se na pričama o Isusovim iscjeliteljskim moćima koje je već toliko puta pokazao.

b) Isusovo početno odbijanje molbe. Isus ga u prvi mah odbija. Želio je iz njega izvući živu i čvrstu vjeru koja ne zahtijeva znakove ili čudesa, nego se oslanja na povjerenje u Božju riječ. Ovdje vidimo sukob između vjere i kušnje. Kada je odbijen, visoki kraljev službenik, koji bi inače mogao iskoristiti svoju moć, bespomoćno moli: „siđi dok mi ne umre dijete“. U tom trenutku on ulaže svu snagu svoje duše i skida oklope ponosa i samodostatnosti. Osjetio je u dubini duše da Gospodinovo odbijanje mora imati dublje značenje od izostanka volje da mu pomogne. Taj je slabašni osjećaj, dragi vjernici, darovana iskra vjere. Koliko puta odustajemo od naših molitava, ako nisu odmah uslišane? U svojoj oholosti ne dopuštamo srcu da osjeti ono što um, pun vlastitih razloga, odbacuje. Kako li je Gospodinu bilo pri srcu kod ovih riječi: „siđi dok mi ne umre dijete“? Ta on je došao da svu Božju djecu spasi od vječne smrti.

c) Pristanak vjere. Na kraju svjedočimo kako duša, kroz pristanak vjere, postaje sigurna i ispunjena radošću. Isus, odgovarajući na ustrajnu molbu, kraljevom službeniku konačno kaže: „Idi, sin tvoj živi.“ Onaj koji je tražio Isusa zbog čuda sada je pozvan vjerovati samo njegovoj riječi. Čim je povjerovao, uslijedila je potvrda Isusovih riječi. Isus nas poziva da vjerujemo njemu, njegovoj osobi i njegovoj riječi, o kojoj sve ovisi. Poziva nas božanskim autoritetom, a ne kao što to znaju činiti zemaljske vođe i manipulatori savjesti. Isus nas jača uslišanim molitvama utemeljenim na vjeri i osposobljava nas da i druge vodimo putem vjere.

4. Jeftina i skupocjena milost. U ovoj prispodobi možemo prepoznati razliku između jeftine i skupocjene milosti, o kojoj je pisao protestantski teolog Dietrich Bonhoeffer koji je okončao život u nacističkom logoru. Za njega je jeftina milost smrtni neprijatelj Crkve jer je to milost koja ne zahtijeva nikakvu cijenu, ulaganja. Jeftina milost, u ovome slučaju, bila bi ozdravljenje bez izražene vjere u Gospodina i njegovu riječ, umjesto u čuda koja On čini. Jeftina je milost ona koja opravdava grijehe, a ne grješnika; ona kojom je i Crkva ponekad u napasti pokrivati svoje nedosljednosti, umjesto kajati se za grijehe. Jeftina je ona milost koja od nas ne traži ništa, već se rasipa u bescjenje i omalovažava Gospodinovu žrtvu.

Skupocjena milost, kaže Bonhoeffer, „skriveno je blago u njivi zbog kojega čovjek prodaje sve što ima. Ona je skupocjena jer poziva na nasljedovanje; milost je, jer poziva na nasljedovanje Isusa Krista; skupocjena je jer čovjeka košta života; milost je, jer mu tek tako život daruje; skupocjena je, jer osuđuje grijeh; milost je, jer grješnika opravdava. Milost je skupocjena prije svega zbog toga što je Bogu skupocjena, jer je Boga koštala života njegovoga Sina – skupo ste plaćeni (1 Kor 7,23) – i jer nam ne može biti jeftino ono što je Bogu dragocjeno.“[2]

5. Dragocjeno u služenju kardinala Kuharića. Kardinal Kuharić bio je zagrebački nadbiskup dijelom u vrijeme komunističke vladavine, a dijelom u vrijeme osamostaljenja i demokratskih promjena u Hrvatskoj. U svim je, pak, prilikama svojim djelovanjem očitovao duboku svijest o tome da prava milost dolazi s cijenom – cijenom odanosti vjeri, hrabrosti u suočavanju s nepravdom i nepokolebljivog zastupanja istine i ljudskoga dostojanstva.

U vrijeme komunizma za kardinala Kuharića jeftina milost bila bi popuštanje pritiscima režima i kompromis pod cijenu vlastitih vjerskih i moralnih načela, zbog osobne sigurnosti ili dobiti. Umjesto toga, on je odabrao put skupocjene milosti koji uključuje odvažnost u obrani vjere, odgovornost prema zajednici i nesebično služenje drugima, čak i kada je to značilo osobni rizik ili patnju. Pozivao je vjernike da se ne zadovoljavaju površnim vjerovanjem i lakim rješenjima, već da teže k dubljoj i autentičnijoj vjeri koja se očituje u djelima ljubavi i služenja. Time je dao primjer kako samo skupocjena milost osvjetljava put pravde, mira i pomirenja.

U razdoblju nakon osamostaljenja Hrvatske, kardinal Kuharić je vodio svoje vjernike kroz burne vode demokratskih promjena. Bio je duboko svjestan da sloboda i samostalnost Hrvatske nisu postignute bez visoke cijene. One su skupocjena milost stečena ne samo odlučnošću i diplomatskim naporima, već nadasve krvlju naših branitelja.

Zalagao se za Hrvatsku kao državu koja će u svoje zakone utkati duboko poštovanje prema svakoj osobi, posebice prema najranjivijima, štiteći ih od trenutka začeća pa sve do prirodne smrti. Putem poruka o važnosti pravednosti, o nužnosti praštanja i o snazi pomirenja koje je neumorno usađivao u srca vjernika, postao je moralni autoritet nacije koja je težila prepoznati i izgraditi svoj identitet u novim okolnostima. Prava sloboda za kardinala Kuharića nije značila samo političku neovisnost, već i slobodu duha, slobodu od mržnje, slobodu za ljubav prema svakom čovjeku. Njegova poruka vjernicima bila je jasna: sloboda koju smo teško izvojevali poziva nas da budemo bolji ljudi, da gradimo bolje društvo i da nikada ne zaboravimo one koji su svoje živote položili za taj cilj.

Stoga, jer nije bila jeftino stečena milost, sloboda nas je obvezivala i obvezuje. Dobro i blagostanje koje smo željeli u našoj Domovini nije bilo moguće, niti je sada moguće, ostvariti bez praštanja, pomirenja, poštivanja istine o stradalima, izgradnje demokracije na načelima objektivne istine usađene u ljudsku narav, brige za opće dobro i stvaranja uvjeta za pravednu i doličnu plaću, za razvoj gospodarstva i za povratak onih koji su, zbog životnih uvjeta i nedostižnih mogućnosti, bili prisiljeni kruh potražiti drugdje.

Ponesimo s ovoga mjesta riječi kardinala Kuharića: „Svjetlo Evanđelja odgaja savjest ljudi istinom i ljubavlju. Tim svojim poslanjem Crkva ostaje ista u svim zbivanjima povijesti: u zgodna i nezgodna vremena; u vrijeme rata i mira; u vrijeme progona i slobode.“[3] Odnos prema Bogu je „apsolutni odnos koji nužno, neizbježno uvjetuje čovjekov život“, tako da „nikada čovjek ne može ostvariti svoj smisao, ako ne poštuje tu istinu da je od Boga potekao, da je prema Bogu usmjeren i da je samo u Bogu njegova apsolutna sreća, njegov smisao.“[4]

Stoga, dragi vjernici, budimo oni koji će znati razlikovati dragocjeno od jeftinoga. Pravi odnos s Bogom traži odvažan pristanak vjere u Njegovu riječ koju Crkva vjerno čuva, prenosi i naučava. Neka nas u tim nastojanjima prati zagovor blaženog Alojzija Stepinca, mučenika čiste savjesti, koji je znao za kakvo blago trpi, kao i blagopokojnog kardinala Kuharića koji se nije dao zavarati blagodatima slobode bez vjere u Boga te poštovanja i ljubavi prema svakom čovjeku. Amen.