Misu je predslavio u suslavlju domaćeg župnika Zagorja, Oštarija i Cerovnika vlč. Marija Vazgeča, župnika Župe bl. Alojzija Stepinca iz Ogulina fra Mirka Kralja, župnika Tounja i Kamenice Josipa Štefančića te župnog vikara Župe sv. Križa iz Ogulina Stanka Smiljanića. Liturgijskom glazbom misu je animirao župni zbor pod vodstvom i uz orguljsku pratnju Bernarde Puškarić. Uz domaće vjernike i hodočasnike, misi su nazočili i učenici područne škole Bernarda M. Luketicha iz Zagorja. 

„Štovanje svetaca seže u rane početke kršćanstva, počevši od Bl. Djevice Marije, apostola, mučenika pa sve do naših dana. Dok su u početku slavljeni u svojim lokalnim i zavičajnim sredinama, danas se štuju širom svijeta i sve nas pozivaju na svetost na hod njihovim stopama,“ istaknuo je na početku propovjednik. „Znamo pročitati ili u razgovoru čuti kako su sveci davno živjeli, nepoznati itd. Takav stav može imati netko tko nije upoznao svece ni put prema svetosti, ne pozna duh svetosti.

Onaj koji nastoji sveto živjeti i kao takav je prepoznat, ljuti nevjernike, a ne nerijetko također i površne vjernike ‘iz navade’. Prije svega, zato što je ozbiljno odlučio kako se ne može živjeti kao da Bog ne postoji. Bog nije nikakva pretpostavka, već smisao svega. I drugo, teško prihvaćanje i življenje životom svetaca postoji zbog potpunog darivanja svoje vlastite slobode ne čovjeku, već Bogu. Živimo u vremenu u kojem je nemoguće zaobići predrasude koje nas sve više odvode prema banaliziranju i umanjivanju vrijednosti nekih života, a ono što ne razumijemo ili se ne želimo potruditi razumjeti, to često odbacujemo kao da za nas ne postoji i tako odbacimo i samu istinu“, dodao je. 

„Nalazimo se u dobu kad nastaju ‘novi mučenici’ od kojih su mnogi povezani s nasiljem i gdje svetost baš i nije na najboljem glasu. Sveci su mjerilo našeg svakodnevnog kršćanskog života i postoji više vidova svetosti; oni su novi kršćanski krvotok, novi cvjetovi, koji šire miris Evanđelja bez nametljivog uvjeravanja već življenja slobode. Teško je govoriti o svetosti bez pobožnosti, bogobojaznosti, a često govorimo o svetima sladunjavo i nevjerodostojno. Slika i upaljena svijeća u našim kućama i crkvama ne mogu zamijeniti našu molitvu njima i preko njih Bogu. Mi tim činom ne uzvisujemo svetost svetaca, a nažalost ni svoju ako svoje srce i svoje misli ne uzdižemo njima i ukoliko ne činimo djela ljubavi, koja su oni činili“, istaknuo je. 

„Crkve bez svetaca gdje se ne bi zazivao njihov zagovor, kako to imaju protestanti, ostavljaju dojam praznine. Nema broja svetima. U plejadi svetaca imamo mnoge koji su svojim svetim spisima ostavili dubok trag čovječanstvu na zemaljskom putu poput našeg sv. Jeronima, ali imamo i onih koji su bili nepismeni, a diktirali su pisma papama i kaljevima poput sv. Katarine Sijenske. Svetost su postigli mnogi strogi pustinjaci koji su život provodili po pustinjama ili pećinama poput sv. Antuna Opata ili na stupu poput sv. Šimuna; ili ushićeni fratri koji su za svoje zanosno svjedočenje završili u vatri poput sv. Nikole Tavelića čiju kapelicu imamo na Kipcu ili sv. Marko Križevčanin kojeg častimo u Skradniku“, rekao je propovjednik.  

„Među svetima nalazimo i strašljivce i veseljake, nevjerne i nevaljale te najrazličitije grešnike. Vidimo koliko su jednako različiti toliko i nezamislivi putovi kojima se osvaja cilj svetosti Kristove. Neki su stekli ovaj časni naziv zbog svog siromaštva i jednostavnosti poput sv. Franje; neki kroz razbojništvo poput Desnog razbojnika, a neki svojim ubadanjem kopljem poput Longina pronalaze put do Svetog. Mješavina je to kreposnika i grešnika koji nas danas, svi redom, potiču prignuti koljena pred oltarom u molitvi i zahvalnosti“, dodao je.  

„Kako zapisa jedan duhovnik, Krist je hodao u bijeloj haljini Palestinom, a na suđenju mu je obučena crvena tunika. Tako se i svetost postiže bijelim i crvenim mučeništvom – živjeti za Boga i druge i tako prinoseći nekrvnu ili krvnu žrtvu. Ostaju nam relikvije od djelića tijela, odjeće ili osobnih stvari. Često ih imamo u našim crkvama, obiteljskim domovima ili ih nosimo sa sobom. Valja se ugledati u njihov život, pročitati životopis ili od mnogih zapisane misli, njihova književna djela; slijediti ih i osobno rasti u svetosti. Ako su mogli oni, zašto ne bih mogao ja, ti, on, mi… Ima više svetosti u ljudima oko nas nego što to mi i slutimo. Možda smo izvan svetosti samo mi, ja i ti, brate i sestro, osobito kad vršimo kršćanske čine nerijetko odveć licemjerno – osobne molitve, odlasci u crkvu, slavlje sakramenata, sprovodni ispraćaji pokojnika, poštivanje imena Božjeg i svetih u svojim riječima, mislima i djelima. Prečesto smo, ogledajući se u ogledalo vlastite savjesti, nailazeći svakodnevno na grub egoizam svojih bližnjih, prateći svjetovne medije, skloni pomisliti kako je svetost izumrla, dok su sveci tek neka priča iz davnine. Štoviše, ako se ne posvećujemo, mi se profaniziramo, gubimo“, dodao je.  

„Ako se osvrnemo unatrag, vjerujem kako možemo uvidjeti da smo kroz svoj životni vijek ipak susretali osobe koje su živjele ‘pravednijim životom’. Njima zahvaljujući smijemo se nadati blagoslovljenijem hodu u budućnost – i obitelji i mjesta i naroda. Osjetit ćemo to u poniznim i skromnim ljudima ako ih promatramo kako žive, ako ih poslušamo kako govore, ako ih doista dotaknemo srcem i ako dozvolimo da i oni svojom jednostavnošću i skromnošću dotaknu našu svijest i našu savjest, naše srce. Primijetit ćemo kako nam ti ljudi vraćaju nadu, osmijeh, radost“, naglasio je pop Luketić. 

„Smijemo li se doista nadati kako će i nama mučno okruženje, naša osobna ili obiteljska bezizlazna situacija u kojoj se ponekad nalazimo, suprotno očekivanjima ipak pronaći put prema otkupljenju? Da, smijemo jer smo pozvani na svetost i odazivamo se jer smo u konačnici, svi zajedno sa svetima i mi koji smo po krštenju pripadnici svetima na zemaljskom putu i oni koji su proslavljeni u nebeskoj Domovini, pozvani smo nastaviti svjedočiti Svetog. A jedini sveti, Isus Krist, pomaže nam osloboditi se svakog zla i srama što sam grješnik, uključujući me u svoje spasenje“, istaknuo je.

„Zahvaljujemo svetima na onom zrncu vjere i dobre volje što su nam ih usadili u srce uz čeznuće biti bolje jer to možemo. Stoga, valja nam osloboditi svete od naše umišljenosti kako oni pripadaju prošlosti, ili nekom tradicionalnom običaju bez Duha. Valja ih oživjeti među nama, kao drage suputnike, ući u tu tajnovitu, a opet tako milu uvjerenost koju nazivamo zajedništvo sveti“, zaključio je propovjednik. Nakon mise mogao se kupiti novi broj godišnjaka „Kolišće“, a vjernici su se zadržali u druženju.