Zadar, (IKA) – Ive Livljanić, prvi veleposlanik RH pri Svetoj Stolici (1992.-1998.) gostovao je na susretu ‘Večer u knjižari’ u knjižari Verbum u Zadru u srijedu 7. lipnja, kad se ujedno obilježava i Dan hrvatske diplomacije. Ujedno uz spomen 14. obljetnice trećeg pohoda sv. Ivana Pavla II. Hrvatskoj, Livljanić je opisao i sadržaj osobnih susreta s Papom. Podsjetivši na papine riječi da uspostava diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Hrvatske „predstavlja povijesnu odrednicu”, Livljanić je rekao da je bio svjestan važnosti tog trenutka: „Prvi put u povijesti mog naroda, ja kao hrvatski veleposlanik predajem vjerodajnice rimskom prvosvećeniku”.
Diplomatski odnosi između Hrvatske i Svete Stolice uspostavljeni su 8. veljače 1992. g., a on je imenovan veleposlanikom već 11. ožujka. Prvi razgovor s Papom u četiri oka imao je nakon predaje vjerodajnica, 3. srpnja 1992. g. Taj razgovor je trajao dvadeset minuta, duže od uobičajenih takvih susreta s drugima.
„Papa je pokazao toliko razumijevanje i suosjećanje. Njega je sve zanimalo, kakva je situacija. Rekao sam, ‘Sveti Oče, nosim Vam bol svog grada, Škabrnje, kao predstavnik Hrvatske nosim Vam bol Vukovara i svih ostalih dijelova. Napadnuti smo. Ubijaju nas u našoj kući’. Papa je s toliko razumijevanja i strpljenja slušao. Kao čovjek koji je i sam trpio od jednopartijskog totalitarizma kao i mi. Rekao je: ‘Ali ja Vas molim, recite vašim političarima, od predsjednika nadalje, vašim biskupima i svima s kim dođete u susret, da vaše srce ne bude ispunjeno mržnjom. Oprostite. Lako je to reći, teško ostvariti. Srce ispunjeno mržnjom razara sve oko sebe i stvara nove mržnje i podjele’. Rekao sam: ‘Sveti Oče, bolne su istine za mnoge mlade, kod mene je bio dječak od 15 godina kojem su ubili oca, srušili kuću, teško je njemu govoriti o opraštanju’. Ali Papa je inzistirao i rekao: ‘Ali to je jedini put. Drugog puta nema. Treba isprazniti srce od mržnje. Onda ćete moći dalje raditi. Teško će ići, svjesni smo toga’. S toliko topline je govorio i slušao. Za sve se zanimao”, rekao je Livljanić, istaknuvši: „Uvijek se sjetim što su mi prenijeli njegovi najbliži suradnici. Kad je bila oslobodilačka akcija Oluja, papa je molio da mu se na zemljopisnoj karti sve pokazuje kako ide ta akcija i dokle se došlo. To je nevjerojatno. Papa! Ne ministar vanjskih poslova, nego papa, suveren u moralnom pogledu najvažnije države svijeta. Toliko nas je pratio. Isto kad je bila akcija Bljesak. Sjećam se da mi je tajnik Svete Stolice za odnose s državama Jean Louis Tauran, s kojim sam često razgovarao, prenosio: ‘Znate, Sveti Otac se zanima za sve. Ali budite mirni, sigurni, ja ga izvješćujem kako treba’. I državni tajnik kardinal Angelo Sodano je puno učinio. Ne oduzimajući nijednome s kojima sam surađivao, imali su puno razumijevanja, odavajući im priznanje za sve što su činili, da nije bilo Ivana Pavla II., nisam siguran da bi i s njihove strane bilo toliko zanimanje i tolika ljubav prema Hrvatskoj. Papa je bio neprikosnoveni šef. Prenoseći im i svoje nevolje koje je doživljavao u Poljskoj, vjerujem da je prenio na njih tu potrebu da nas razumiju i shvate da smo konačno htjeli živjeti kao slobodni ljudi, da imamo svoju državu na koju smo imali pravo i po međunarodnim kriterijima”, rekao je Livljanić.
Istaknuo je da je papa Hrvatsku prvi put posjetio dok je trećina zemlje bila okupirana, 1994. g. „To je slučaj bez presedana. Nikad u svojoj praksi vatikanska diplomacija nije priznala nijednu državu prije nego je rat završio, čak prije nego je bila organizirana mirovna konferencija na kojoj su se definirale granice države i dok je druge države, ako ne sve, priznaju. Poslije sam imao uvid u dokumente Državnog tajništva Svete Stolice, u njima sam vidio, to su naglašavali, dva temeljna razloga zbog kojih su priznali Hrvatsku: prvo, jer su smatrali da je to naše neotuđivo pravo po svim najstrožim međunarodno pravnim kriterijima. Država koja ima svoju povijest, kulturu, jezik, ušli smo u federaciju, ali da možemo na temelju Ustava i izaći iz nje. A drugi, jer su smatrali da će se time postupno zaustavljati rat. Tada to nije više građanski rat, nego napad jedne države na drugu koja je međunarodno priznata u svojim granicama. To su često isticali. I treći razlog, simpatija, prijateljstvo, razumijevanje Svetog Oca Ivana Pavla II.”, rekao je Livljanić.
Istaknuo je da su mnogi talijanski novinari vatikanisti često spominjali i spočitavali ‘prerano priznanje’ Hrvatske. I talijanski ministar Gianni de Michelis je naglašavao da nas je Vatikan prerano priznao, da to nije trebalo, da je s time izvršen pritisak na javno mnijenje. Livljanić je obilazio različite kongregacije i papinska vijeća i susretao se s njihovim prefektima i predsjednicima. Svugdje je nailazio na razumijevanje, shvaćanje, a vatikanska kurija je kao nikad prije bila internacionalizirana. To je djelo Ivana Pavla II. „Osjetio sam potrebu govoriti o naravi i uzrocima rata jer sam vidio da ljudi štošta ne znaju. Bilo je onih koji nisu bili informirani. Zato sam osjetio svojom imperativnom dužnošću da se ljudima mora govoriti, da treba ići gdje god i dao sam doprinos u tom smislu. Papa je rekao da je moralni zadatak svakog čovjeka da brani i oslobađa područja koja su nasilno oružjem zauzeta”, rekao je Livljanić.
Istaknuo je da je činom papina prvog pohoda našoj zemlji Hrvatska u svijetu mnogima bila otkrivena, to je silno značilo. Kad je Livljanić odlazio na službu veleposlanika u Čile, na njegovu oproštajnom susretu s papom 4. rujna 1998. g. u Castel Gandolfu, papa mu je rekao: ‘Vi Hrvati imate tamo vrlo značajnu hrvatsku zajednicu, u Čileu’. „Bože, pa taj sve zna o nama, pomislio sam. Tako me to dirnulo. Pratio nas je i puno znao. Konačno, morao je i pred svijetom opravdati, kako ste vi to prvi put u povijesti priznali jednu državu u ratu. Ponosno sam kročio hodnicima Državnog tajništva nakon Oluje”, rekao je Livljanić. Dva puta dnevno je obavještavao svog redovitog suradnika zaduženog za Hrvatsku.
„Taj je dobio materijala od mene. Stalno sam išao. Na tim razgovorima i ministar vanjskih poslova govorio je ‘Ali molim vas, nemojte učiniti nešto što će okaljati akciju koja je apsolutno opravdana. Vi ste bili dužni osloboditi okupirano područje. To je pravo i dužnost’. Kad su bili pojedinačni slučajevi, rekao sam da iza toga ne stojimo i to ne odobravamo. Ali sam i rekao da me čudi da je svjetska javnost koncetrirana na pojedine izgrede, npr. sedam ubijenih u jednom selu, a kad su stotine tisuće izbjeglica morale napustiti ognjišta i više tisuća ubijenih, nisu reagirali. Molili su me, ‘Učinite sve da ne bude ružnih događaja, jer uvijek nama to vraćaju, ‘Evo, vi ste priznali Hrvatsku’. Osjećam zahvalnost za sve te ljude koji su me primali. Zastupao sam i Hrvate u BiH, jer oni nisu imali predstavnika”, rekao je Livljanić. U Italiji je održao petnaest predavanja u različitim institucijama o naravi i uzrocima rata u bivšoj Jugoslaviji.
„Nije to bio moj posao. Ali ako netko ne govori, ja ću govoriti. Smatrao sam da je u tom trenutku potrebno govoriti. Svaki svoj govor kao gradonačelnik Zadra u vrijeme rata, i poslije svaki apel završavao sam s ‘Priznajte nas, priznajte nas’. S priznanjem dobivamo diplomatsku zaštitu. Zemlja postaje međunarodno-pravni subjekt”, istaknuo je Livljanić.
Običaj je da veleposlanik zemlje koju je papa posjetio, na povratku putuje s papom u zrakoplovu. Nakon prvog posjeta Hrvatskoj, Livljanića su pred slijetanje u Rim pozvali da mu papa još jednom zahvali. „Papa je tada preko razglasa svima rekao: ‘Ovo je dan za pamćenje. Moja davna želja je bila posjetiti Hrvatsku, a sad sam se uvjerio koliko je to bila želja i hrvatskog naroda. Ovo nikad neću zaboraviti’. A jednom novinaru je rekao: ‘Osjećao sam se kao kod kuće. Ovako mi se može dogoditi i ovo mogu doživjeti samo u mojoj Poljskoj'”.
Na susretu koji je vodila Ines Grbić, Livljanić je rekao da ga je za veleposlanika RH pri Svetoj Stolici predložio blagopokojni zagrebački kardinal Franjo Kuharić. To mu je prije nekoliko godina rekao Milan Ramljak, potpredsjednik Vlade RH u ratu. „Dana 13. siječnja 1992. g. Sveta Stolica je priznala Hrvatsku, na čestitanju kod predsjednika Franje Tuđmana bio je i kardinal Kuharić. Tuđman mu je rekao, ‘A sad Uzoriti, predložite kandidata za veleposlanika’. Kuharić je odmah rekao ‘Mislim da bi za to mjesto prava osoba bio prof. Ive Livljanić. On je i ‘vaš čovjek’. Ramljak kaže da Tuđman nije ‘ni okom trepnuo’, odmah je prihvatio, rekao ‘Dobro’ i pokrenut je postupak”, pripovijeda Livljanić. Jedini susret kojeg je on dotad imao s Kuharićem bio je na posvećenju mons. Ivana Prenđe za zadarskog nadbiskupa koadjutora. Livljanić je tada održao govor u zadarskom kazalištu i gradskoj vijećnici pozdravljajući biskupe.
„Valjda je kardinal Kuharić tada uočio nešto što mu se učinilo da vrijedi. Bio sam iznenađen i u nevjerici kad su me pozvali iz Ureda u Rimu i rekli da imaju za mene traženje agremana. Mišljenje kardinala je očito bilo odlučujuće. On je procijenio da bih to mogao učiniti. Trudio sam se ne iznevjeriti ga. Kad sam išao po vjerodajnice 19. ožujka 1992. kod dr. Tuđmana, rekao sam mu: ‘Predsjedniče, ja nemam nikakvog diplomatskog iskustva, ukoliko to nije ono što sam se obraćao svijetu, vapio za pomoć kao zadarski gradonačelnik u ratu. Šaljete me u najbolju diplomatsku školu i vjerujem da ću naučiti i opravdati Vaše povjerenje’. Toliko sam se trudio i radio sam to s puno ljubavi. I trenutak je nalagao da se morate silno angažirati. Iako, svaki trenutak nalaže. Profesionalizam je potreban i silno ga poštujem. Ali, ako u profesionalizmu nema zanosa, vaš posao nije na potrebnoj razini i to se osjeti”, rekao je Livljanić. Bio je i hrvatski uznik (1959.-1961.) zatočen u logoru na otoku Sv. Grgur u blizini Golog otoka. O svom je životu napisao knjigu memoara „Od sv. Grgura do sv. Petra” koja će biti predstavljena ove jeseni.

.