Uvodno biblijsko čitanje: “Uto se približe selu kamo iđahu, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: #!Ostani s nama, jer zamalo će večer, i dan je na izmaku.#! I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, blagoslovi Boga, pa razlomi te im davaše. Uto im se otvoriše oči, te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: #!Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?#!” (Lk 24,28-32).

1. Uobičajena opća audijencija srijedom danas je preplavljena blistavom radošću Pashe. U ove dane Crkva zanosno slavi veliko otajstvo Uskrsnuća. Radost je to duboka i neugasiva, utemeljena na daru uskrsloga Krista, novoga i vječnog Saveza koji traje jer On više ne umire. Radost je to koja se produljuje ne samo u vazmenoj osmini, što je liturgija smatra jednim danom, nego se proteže na pedeset dana sve do Duhova. Dapače, obuhvaća sva vremena i sva mjesta.
U tom razdoblju kršćanska je zajednica pozvana na novo produbljeno iskustvo Krista uskrsloga koji živi i djeluje u Crkvi i u svijetu.

2. U tome blistavom okviru svjetlosti i radosti vlastite vazmenom vremenu želimo se sad zaustaviti u zajedničkom promatranju lica Uskrsloga, ponavljajući i ističući ono što nisam oklijevao naznačiti kao “bitnu jezgru” velike baštine što nam je ostavi Jubilej godine dvijetisućite. Kao što sam, doista, istaknuo u apostolskom pismu Novo millennio ineunte “želimo li doći do jezgre velike baštine koju nam to iskustvo daje, bez dvojbe kao srž prepoznajem razmatranje Kristova lica… prihvaćeno u njegovoj mnogostrukoj prisutnosti u Crkvi i u svijetu, ispovijedano kao smisao povijesti i svjetlo na našem putu” (br. 15).

Kao što smo na Veliki petak i Veliku subotu razmatrali patničko Kristovo lice, upravimo sada pogled pun vjere i zahvalne ljubavi na lice Uskrsloga. U njega ovih dana gleda Crkva, idući stopama Petra koji je Kristu priznao svoju ljubav (usp. Iv 21,15-17), i koracima Pavla kojega je uskrsli Isus zabljesnuo na putu u Damask (usp. Dj 9,3-5). Vazmeno bogoslužje predstavlja nam razne susrete s Kristom uskrslim koji predstavljaju poziv na produbljivanje njegove poruke i potiču nas slijediti put vjere svih onih koji su ga prepoznali u prve sate nakon uskrsnuća. Tako nas pobožne žene i Marija Magdalena potiču na zauzimanje za naviještanje Uskrsloga učenicima (usp. Lk 24,8-10; Iv 20,18). Ljubljeni apostol svjedoči na jedinstveni način kako upravo ljubav uspijeva vidjeti stvarnost označenu znakovima uskrsnuća: prazan grob, odsutnost mrtvoga tijela, složene mrtvačke plahte, ljubav vidi i vjeruje te potiče na hod prema Onome koji u sebi nosi puno značenje svake stvari: Isusu koji živi u sve vijeke.

3. U današnjem bogoslužju Crkva razmatra lice Uskrsloga sudjelujući u hodu dvojice učenika u Emaus. Na početku ovoga susreta čuli smo ulomak te poznate stranice iz Lukina evanđelja.
Premda zamoran, put prema Emausu vodi iz malodušja i zbunjenosti k punini uskrsne vjere. Hodajući tim putem, i nama se pridružuje otajstveni Suputnik. Isus nam pristupa na tom putu, prihvaćajući nas kakvi jesmo i postavljajući bitna pitanja koja srce otvaraju nadi. On ima mnogo toga rastumačiti glede svoje i naše sudbine. Nadasve objavljuje da svako ljudsko biće treba proći svoj križ da bi ušlo u slavu. No Krist čini i nešto više: lomi za nas kruh sudioništva, pružajući tu euharistijsku gozbu u kojoj Pisma dosežu svoje puno značenje i otkrivaju jedinstvene i blistave poteze Otkupiteljeva lica.

4. Nakon što prepoznasmo i razmatrasmo lice Krista uskrsloga i mi smo, kao i ona dva učenika, pozvani žuriti k našoj braći da bi svima donosili veliku vijest: “Vidjesmo Gospodina” (Iv 20,25). ” U Kristu uskrslome cijeli život uskrisava” (usp. Vazmeno predslovlje, II): eto dobre vijesti koju Kristovi učenici neumorno prenose svijetu, ponajprije svjedočanstvom vlastitoga života. To je najljepši dar što ga od nas očekuju naša braća u ovo vazmeno doba. Dopustimo stoga da nas obuzme zanos Kristova uskrsnuća.
Djevica Marija neka nam pomogne uživati punoću uskrsne radosti; radosti koju nama po obećanju Uskrsloga nitko ne može oduzeti i kojoj neće biti kraja (usp. Iv 16,23).