Isusovo uskrsnuće snažan je povijesni i nadpovijesni događaj. Uskrs je blagdan života i radosti, heroizma i žrtve, optimizma i nade. A toga nam danas najviše treba. Previše je žalosti i tjeskobe u ovoj našoj suvremenoj civilizaciji. Puno je beznađa u našem okruženju. Premalo optimizma, žrtve i darežljivosti, a sve više pesimizma i sebičnosti. Zbunjuju nas i uznemiruju stvari što se danomice oko nas zbivaju: brojna zla i poroci, droga i delikvencija, korupcija i nasilje, neistine i laži. Stoga nije čudno što ljudi gube pouzdanje.

Kad su apostoli poslije silaska Duha Svetoga počeli zanosno propovijedati o Isusovom uskrsnuću, ljudi nisu shvaćali njihovo oduševljenje, zanos i radost. Čudili su se i govorili kako su se «napili slatkog vina». Ima li danas u ovom našem vremenu i kraju oduševljenih Božjih apostola koji će zanosno i oduševljeno govoriti o Kristu, jedinom otkupitelju čovjeka? Jesu li kršćani našega doba spremni riječju i životom dati obrazloženje svima koji ih zapitaju za razloge nade koja je u njima?! Imaju li ljudi volje i hrabrosti govoriti o optimizmu i nadi koja ih nadahnjuje i podržava?

Braćo i sestre! Optimizam i nada važne su i našem dobu potrebne vrline. One su ugrađene u izvješće o Mariji Magdaleni onog uskrsnog jutra, «u prvi dan tjedna». One su nazočne i u onom večernjem susretu učenika iz Emausa s uskrslim Gospodinom opisanom riječima: «Zar nije srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio i tumačio Pisma!» (Lk 24, 32). One su prikazane u dirljivim susretima i pitanjima upućenim apostolima poslije uskrsnuća: «Zašto ste zbunjeni? Čemu se takve sumnje rađaju u vašim srcima? Zar ne stoji pisano da će Mesija trpjeti i treći dan uskrsnuti?! Vi ste svjedoci toga» (Lk 24, 39; 47).

Dragi vjernici! Da Isus nije uskrsnuo, uzaludna bi bila naša vjera i naše propovijedanje (sv. Pavao). Neosnovano bi bilo naše ufanje, a bezizgledna naša nada. Stoga se raduju srca vjernika što nakon šutnje Velikoga petka bruje crkvena zvona. Poniženi i trnjem okrunjeni Isus nakon uskrsnuća blista u preobraženom, profinjenom i neumrlom tijelu. Stoji kao pobjednik tmine, laži, nasilja i mržnje. Stoji kao gospodar života i smrti, kao prijatelj i brat, sudac i zagovornik. Upućuje nam utješne i ohrabrujuće riječi: «Ne bojte se, ja sam pobijedio svijet.. Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, živjet će ako i umre».

Isusovo je uskrsnuće najsnažnije vrelo našeg optimizma i nade. Ključni događaj povijesti i ljudskih sudbina. Uskrsnuvši, Isus je pobijedio smrt i uspostavio vječnost dana koji ne poznaje tmine, ni noći. Sv. Irenej zato pita: «Zar može biti noći i mraka tamo gdje je Krist?! (Quomodo vespera, ubi Christus est?). No, optimizam ne znači da kršćani ne poznaju sile zla i tame. Naprotiv. Oni su itekako svjesni kobnih posljedica Adamova grijeha i Kainova zločina, što nažalost, traju i trajat će dok je vremena i prostora. Kršćani ne gube iz vida činjenicu kako je grijeh ranio i iskvario čovjekovo srce i učinio ga sklonim zlim nagnućima. Svjesni su krute stvarnosti nemira i ratova, strasti i zlobe, prijevare, laži i izdaja što će trajati dok je svijeta i vijeka, dok je grijeha i ranjenoga čovjeka.

No, uskrsli Isus je probudio nove nade. Otvorio nova obzorja. Ostvario najljepše čovjekove snove. Ljudi su stoljećima čeznuli za «stablom života» i pokušavali razoriti užas smrti. Nije im to uspjelo. Istom je Sin Božji skinuo zastor smrti. Ustavši iz groba, donio je novi život i dao nam sigurnost da ćemo i mi uskrsnuti. Razderao je tamni veo smrti i otvorio nam pogled u svijetlu budućnost. Zbog toga optimizam nije neka «utješna filozofija» za slabe i naivne. Kršćanski se optimizam ne temelji na ljudskim razlozima, nekim «povijesnim silama» i «kulturnim stečevinama».

On je utemeljen na vjeri u uskrsni događaj. Objekt njegove vjere nije “povijest”, nego “nadpovijest”, jer kršćanin se «nada i protiv nade!» I dok pesimist vidi «sve u crnini»: nigdje «nema reda», «nema poštenja», «sve je naopako», optimist se ne zadržava na negativnim vidovima ljudske stvarnosti, nego uočava i ono što je pozitivno. Zbog vedrijeg pogleda na život on ne očajava. S osjećajem nade «iskapa vatru ispod pepela», «vidi sunce iza oblaka», i uočava «divne melodije i u isprekidanim glazbenim tonovima». To mu omogućuje vjera u uskrslog Gospodina. Vjera mu, kao Petru, pomaže «hodati i po moru», stajati uzgor unatoč vjetru, buri i oluji. Čini ga sigurnim jer zna kako tmina Velikog petka, kako god bila strašna, ne može ništa proti Uskrsnuću. Ispunjen optimizmom uskrsne radosti, on se ne da slomiti. I ne vjeruje u sudbinu zla i njegov konačni trijumf i pobjedu.

Stoga u radosti i zahvalnosti raspjevano bogoslužje uskrsnoga bdjenja kliče: «Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela, nek uskliknu službenici Božji». Naime, njegovom smo milošću spašeni. Postali smo rod izabrani, sveti puk, narod stečen da naviješta silna djela Onoga koji nas iz tame pozva k divnome svjetlu svome (1 Pet 2, 9). Osnaženi uskrsnim događajem s optimizmom krećemo naprijed u 21. stoljeće, s nadom u srcu i s pjesmom na usnama, budući znamo: Bog je naše najveće dobro (1 Iv 3, 20). I sve možemo u onome koji nas jača (Fil 4, 13). U toj uskrsnoj nadi i radosti želim svima sretne uskrsne blagdane!

† Želimir, biskup