Uvodno biblijsko čitanje – Ps 70(69): “Bože, spasi me,/ Jahve, u pomoć mi pohitaj!/ Nek se postide i smetu/ svi koji mi o glavi rade!/ Nek odstupe i nek se posrame/ koji se nesreći mojoj raduju!/ Nek uzmaknu u sramoti svojoj/ koji zlurado na me grohoću!/ Neka kliču i nek se vesele u tebi/ svi koji tebe traže!/ Neka govore svagda: Velik je Bog!/ svi koji spasenje tvoje ljube!/ A bijedan sam ja i nevoljan,/ o Bože, u pomoć mi pohitaj!/ Ti si pomoć moja i spasitelj;/ Jahve ne kasni!”

1. Prije nego započnemo tumačiti pojedine psalme i himne u Pohvalama, završimo danas uvodno razmišljanje započeto u prošloj katehezi. Učinit ćemo to polazeći od načina vrlo dragog duhovnoj baštini: pjevajući psalme, kršćanin doživljava sklad između Duha prisutnog u Svetom pismu i Duha koji stanuje u njemu po krsnoj milosti. Više nego što moli vlastitim riječima, on odzvanja onim “neizrecivim uzdasima” o kojima govori sveti Pavao (usp. Rim 8,26), s kojima Duh Gospodnji potiče vjernike da se pridruže Isusovu osobitom zazivu: “Abba, Oče!” (Rim 8,15; Gal 4,6).
Drevni su monasi bili tako sigurni u tu istinu da se nisu ni zauzimali za pjevanje psalama na svom materinskom jeziku; bila im je dovoljna svijest da su, na neki način, “orgulje” Duha Svetoga. Bili su uvjereni da njihova vjera omogućuje recima psalama oslobađati posebnu “snagu” Duha Svetoga. Isto se uvjerenje očituje u osobitoj upotrebi psalama – nazvanoj “strelovita molitva” (oratio iaculum) – po latinskoj riječi “iaculum”, to jest strijela. Riječ je o vrlo kratkim psalmodijskim izričajima koji su se mogli “lansirati”, gotovo kao plamene iskre, primjerice protiv napasti. Ivan Kasijanski, pisac koji je živio na prijelazu iz 4. u 5. stoljeće, podsjeća da su neki monasi otkrili vrlo kratak početak Psalma 69: “Bože, spasi me,/ Jahve, u pomoć mi pohitaj!”, koji je otada postao kao ulazna vrata u Liturgiju časova (usp. Conlationes, 10,10; CPL 512,298).

2. Uz prisutnost Duha Svetoga, također je važan domet svećeničkog djelovanja kojim Krist u toj molitvi pridružuje sebi Crkvu svoju zaručnicu. Tako, upravo glede Liturgije časova, Drugi vatikanski koncil uči: ”Isus Krist, Veliki svećenik novoga i vječnog zavjeta (…) sa sobom sjedinjuje svu ljudsku zajednicu i sebi je pridružuje u pjevanju toga božanskog slavospjeva. Tu svoju svećeničku službu Krist vrši po svojoj Crkvi, koja ne samo euharistijskim slavljem nego i drugim načinima, osobito obavljanjem božanskog časoslova, bez prestanka hvali Gospodina i posreduje za spasenje svega svijeta” (Sacrosanctum Concilium, 83).
I liturgija časova, dakle, ima značaj javne molitve, u koju je Crkva osobito uključena. Prosvjetljujuće je stoga otkriće kako je Crkva postupno određivala tu svoju zadaću moljenja u različito doba dana. Treba se stoga vratiti u prvo doba apostolske zajednice, kada je još važila tijesna veza između kršćanske molitve i tako zvanih “propisanih molitava” – propisanih, naime, Mojsijevim zakonom – koje su se obavljale u određene sate dana u jeruzalemskom Hramu. Iz Djela apostolskih znamo da su apostoli svaki dan “jednodušno hrlili u Hram” (2,46), ili da su “uzlazili u Hram na devetu molitvenu uru” (3,1). I s druge strane znamo također da su najvažnije “propisane molitve” bile upravo jutarnje i večernje.

3. Postupno su Isusovi učenici utvrdili da su neki psalmi osobito prikladni za određeno doba dana, tjedna ili godine, pronalazeći u njima duboki smisao glede kršćanskog misterija. Pouzdani je svjedok tog razvoja sveti Ciprijan, koji u prvoj polovici trećega stoljeća ovako piše: “Treba doista moliti na početku dana da se u Jutarnjoj proslavi uskrsnuće Gospodinovo. To odgovara onome što je nekoć Duh Sveti u psalmu naznačio ovim riječima: ‘Osvrni se na glas mog prizivanja, o Kralju moj i Bože moj! Jahve, zorom glas mi već čuješ, zorom ti već lijem molitve u nadi čekajuć’ (Ps 5,3-4). A kada potom sunce zađe i dan završava, treba opet moliti. Doista, pošto je Krist pravo sunce i pravi dan, u trenutku kada sunce ovoga svijeta ide zalazu, moleći po molitvi da se nad nas vrati svjetlo, molimo da se Krist vrati te nam donese milost vječnoga svjetla” (De oratione dominica, 35: PL 39,655).

4. Kršćanska se predaja ne ograničuje na održavanje one hebrejske, nego je uvela novosti koje su završile s različitim obilježavanjem cijeloga molitvenog iskustva Isusovih učenika. Doista osim moljenja Očenaša ujutro i navečer kršćani su slobodno izabrali psalme za svoju svagdanju molitvu. U tijeku povijesti taj je razvoj poticao upotrebu određenih psalama za neke osobito značajne vjerske trenutke. Među njima bila je na prvom mjestu molitva bdjenja, koja je pripravljala na dan Gospodnji, nedjelju, kad se slavi Pasha uskrsnuća.
Osobita je kršćanska oznaka bila potom dodavanje na kraj svakog psalma i himna, trojstvene doksologije, “Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu”. Tako je svaki psalam i himan osvijetljen puninom Božjom.

5. Kršćanska se molitva rađa, hrani i razvija oko poglavitoga vjerskog događaja, Kristova vazmenog otajstva. Tako, ujutro i navečer, pri izlasku i zalasku sunca, podsjećalo se na Pashu, prolazak Gospodinov iz smrti u život. Znak Krista “svjetla svijeta” javlja se u svjetiljci za vrijeme molitve Večernje, stoga također nazvane vidjelica. Časovi dana podsjećaju sa svoje strane na prikaz Gospodinove muke, a Treći čas također na silazak Duha Svetoga na Pedesetnicu. Povečerje konačno ima eshatološki značaj, dozivajući u pamet bdjenje koje je Isus preporučio u očekivanju njegova povratka (usp. Mk 13,35-37).
Nanizavši tako svoju molitvu, kršćani su odgovorili na Gospodinovu zapovijed da treba “moliti i nikad ne sustati” (usp. Lk 18,1; 2136; 1 Kol 5,17; Ef 6,18), ne zaboravljajući da cijeli život treba na neki način postati molitvom. Glede toga Origen piše: “Bez prestanka moli tko sjedinjuje molitvu sa svojim djelima i djela s molitvom” (O molitvi, XII,2; PG 11,452C).
To obzorje u svojoj cjelini tvori prirodni okoliš recitiranja psalama. Ako se oni tako doživljavaju i žive, trojstvena doksologija koja krasi svaki psalam postaje, za svakoga tko vjeruje u Krista, neprestano uranjanje u protjecanje Duha i u zajedništvo s cijelim narodom Božjim, u ocean života i mira u koji je bio uronjen po krštenju, upravo u otajstvo Oca, Sina i Duha Svetoga.