Predraga braćo u svećeništvu!

1. Na dan kada je Gospodin Isus Crkvi dao dar Euharistije i ustanovio naše svećeništvo upućujem vam – kao što je sada već tradicija – riječ prijateljstva i, mogao bih reći, prisnosti, u želji da vam se pridružim u zahvaljivanju i hvali.
Lauda Sion, Salvatorem, lauda ducem et pastorem, in hymnis et canticis! Veliko je uistinu otajstvo čiji postadosmo poslužitelji. Otajstvo je to bezgranične ljubavi jer “je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio” (Iv 13,1): otajstvo jedinstva koje se iz izvora trojstvene ljubavi izlijeva na nas kako bismo postali “jedno” u daru Duha (usp. Iv 17); otajstvo božanske diakonie koja je nagnala utjelovljenu Riječ da pere noge svome stvorenju, pokazujući tako da je služenje glavni put svakoga istinskog odnosa među ljudima: “…i vi činite kao što ja vama učinih” (usp. Iv 13,15).
Mi, na osobiti način, postadosmo svjedoci i poslužitelji toga velikog otajstva.
2. Ovo je prvi Veliki četvrtak nakon Velikog jubileja. Ono što smo zajedno s našim zajednicama doživjeli u tomu osobitom milosnom slavlju, dvije tisuće godina od Isusova rođenja, neka sada postane poticaj za daljnji put. Duc in altum! Gospodin nas poziva da, s pouzdanjem u njegovu riječ, ponovno izvezemo na pučinu. Obogatimo se iskustvom Jubileja i ustrajmo u zadaći svjedočenja za evanđelje sa zanosom koji u nama pobuđuje razmatranje Kristova lica!
Kao što sam istaknuo u apostolskom pismu Novo millennio ineunte potrebno je ponovo krenuti od Krista da bismo se u njemu, “neizrecivim” uzdasima Duha (usp. Rim 8,26), otvorili Očevu zagrljaju: “Abba! Oče!” (Gal 4,6). Krist mora biti naše polazište na putu ponovnog otkrivanja izvora i dubokog razloga našeg bratstva: “Kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge” (Iv 13,34).
3. Želim danas svakomu od vas izraziti zahvalnost za sve što ste učinili u tijeku jubilejske godine da povjereni vam narod snažnije doživi spasenjsku prisutnost uskrsloga Gospodina. Mislim ovdje i na rad koji svakodnevno obavljate. To je često skroviti rad koji neće privući pozornost novinskih naslovnica ali će pridonijeti rastu Božjega Kraljevstva u savjestima i srcima ljudi. Želim vam staviti do znanja kako se divim tomu vašem diskretnom, ustrajnom i kreativnom radu koji je ponekad zaliven i suzama duše koje samo Bog vidi i “sabire u mijehu svom” (usp. Ps 56,9). Vaše je služenje to vrijednije divljenja što je više kušano otporom naširoko posvjetovnjačene okoline, koja svećeničko djelovanje izlaže iskušenjima zamora i malodušnosti. Znate dobro da je to vaše svakodnevno zauzimanje dragocjeno u Božjim očima.
Istodobno želim da odjekne Kristov glas koji nas neprestano poziva da produbljujemo svoj odnos s njim. “Evo, na vratima stojim i kucam” (Otk 3,20). Izabrani da naviještamo Krista prvenstveno smo pozvani uspostaviti s njim prisni odnos: ne može se dati drugima ono što sami nemamo! Postoji neka žeđ za Kristom koja se, unatoč brojnim suprotnim pojavama, javlja i u suvremenom društvu. Prisutna je među nedosljednostima novih oblika duhovnosti, a može se uočiti čak i kada, u važnim etičkim pitanjima, svjedočenje Crkve postane znak osporavan. Ta se žeđ za Kristom, bila ona svjesna ili nesvjesna, ne može utažiti ispraznim riječima. Samo autentični svjedoci mogu na uvjerljiv način prenositi riječ koja spašava.
4. U svome apostolskom pismu Novo millennio ineunte pisao sam kako je istinska baština Velikog jubileja iskustvo intenzivnijeg susreta s Kristom. Među brojnim vidicima toga susreta danas želim za ovo razmišljanje izdvojiti sakramentalno pomirenje: to je, i zbog svoje tijesne povezanosti s darom jubilejskog oprosta, ujedno bilo središnje obilježje jubilejske godine.
Ovdje u Rimu, a siguran sam da ste i vi imali slična iskustva u vašim mjesnim Crkvama, jedna od najuočljivijih jubilejskih pojava bilo je izvanredno veliko pristupanje vjernika sakramentu milosrđa. I svjetovni su promatrači ostali time zadivljeni. Ispovjednici u Sv. Petru i ostalim bazilikama bili su, da tako kažemo, “preplavljeni” hodočasnicima koji su često u dugim redovima morali strpljivo čekati svoj red. Osobito je znakovito zanimanje koje je za taj sakrament pokazala mladež u prelijepom tjednu svoga Jubileja.
5. Dobro znate da posljednjih desetljeća taj sakrament, iz više razloga, bilježi određenu krizu. Upravo da bi se uhvatila u koštac s tom krizom 1984. godine održana je sinoda čiji su zaključci predstavljeni u posinodalnoj apostolskoj pobudnici Reconciliatio et paenitentia.
Bilo bi naivno misliti da je samo intenziviranje prakse sakramenta oproštenja u tijeku jubilejske godine dokaz konačnog preokreta postojeće tendencije. Ipak, bio je to ohrabrujući znak. To nas potiče prepoznati da duboke težnje ljudske duše, na koje spasenjski Božji naum pruža odgovor, ne mogu izbrisati prolazne krize. Trebali bismo taj jubilejski znak prihvatiti kao znak s neba te njime potaknuti s novom odvažnosti iznova predlagati smisao i praksu toga sakramenta.
6. Ovdje se ne želim previše zadržavati na pastoralnim pitanjima. Veliki četvrtak, osobiti dan za naše zvanje, poziva nas prije svega razmišljati o onomu “što mi jesmo” i posebice o našem hodu prema svetosti. Iz toga će izvora potom proizići i apostolski žar.
Tako, dok promatramo Krista na Posljednjoj večeri, dok za nas postaje “razlomljeni kruh”, dok se u poniznome služenju priginje do nogu apostolâ, kako ne iskusiti, zajedno s Petrom, isti osjećaj nedostojnosti pred veličinom primljenoga dara? “Nećeš mi prati nogu nikada” (Iv 13,8). Petar je pogriješio odbacivši Kristovu gestu. No s pravom je se nije osjećao dostojnim. U ovome danu ljubavi par excellence, trebali bismo doživjeti milost svećeništva kao preobilje milosrđa.
Milosrđe je potpuno slobodni zahvat kojim nas je Bog izabrao: “Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas” (Iv 15,16).
Milosrđe je njegova susretljivost kojom nas poziva da djelujemo kao njegovi predstavnici, premda zna da smo grešnici.
Milosrđe je oproštenje koje nam on nikada ne uskraćuje kao što ga nije uskratio Petru nakon njegove izdaje. I za nas vrijedi tvrdnja prema kojoj će “na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja” (Lk 15,7).
7. Otkrijmo dakle iznova naš poziv kao “otajstvo milosrđa”. U evanđelju nalazimo da Petar upravo s tim duhovnim stavom prima svoju posebnu službu. Njegovo iskustvo služi za primjer svima onima koji su primili apostolsku službu u različitim stupnjevima sakramenta Reda.
Misli nam se vraćaju slici čudesnog ribolova opisanog u Lukinu Evanđelju (5,1-11). Isus traži od Petra čin pouzdanja u njegovu riječ, pozivajući ga da izveze na pučinu i baci mreže za lov. Ljudskim očima gledano to je zbunjujući zahtjev: kako mu povjerovati nakon besane i iscrpljujuće noći provedene u bezuspješnom ribolovu? Ali ponovni pokušaj “na Isusovu riječ” sve mijenja. Riba je toliko da se mreže gotovo razdiru. Riječ pokazuje svoju moć. Uspjeh je izvanredan, ali i strah i strepnja, kao kada se iznenada nađemo obasjani snažnim snopom svjetlosti koji razotkriva sva naša osobna ograničenja. Petar uzvikuje: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine” (Lk 5,8). No gotovo da svoje priznanje nije ni dovršio a Učiteljevo milosrđe postaje za njega novi život: “Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!” (ondje 5,10). “Grešnik” postaje poslužitelj milosrđa. Od običnog ribara do “ribara ljudi”!
8. Veliko je to otajstvo, predragi svećenici: Krist se nije bojao izabrati svoje službenike među grešnicima. Nije li to i naše iskustvo? Ponovno će upravo Petar biti toga još svjesniji u dirljivom dijalogu sa Isusom, nakon uskrsnuća. Prije no što će mu povjeriti poslanje da skrbi za njegovo stado Učitelj mu postavlja zbunjujuće pitanje: “Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?” (Iv 21,15). Pitanje je upućeno onomu koji ga je nekoliko dana ranije čak tri puta zanijekao. Nije stoga teško shvatiti ponizni ton njegova odgovora: “Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim” (ondje, 21,17). Na temelju te ljubavi, koja je itekako svjesna vlastite slabosti, ljubavi koja je izražena koliko sa strahom toliko i s pouzdanjem, Petar prima službu: “Pasi jaganjce moje”, “pasi ovce moje” (ondje, rr. 15.16.17). Na temelju te ljubavi, osnažene ognjem Pedesetnice, Petar će moći ispuniti primljenu službu.
9. Nije li u iskustvu milosrđa rođen i Pavlov poziv? Nitko kao on nije tako živo osjetio nezasluženost Kristova izabranja. Njegova prošlost okrutnoga progonitelja Crkve uvijek će ga duboko peći u duši: “Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju” (1 Kor 15,9). Ipak to sjećanje ne samo da ne umanjuje njegov zanos već mu daje krila. Koliko je više obuzet milošću toliko više osjeća potrebu da o njoj svjedoči i njome zrači. “Glas” koji mu govori na putu za Damask uvodi ga u središte evanđelja i omogućuje mu otkriti evanđelje kao milosrdnu ljubav Oca koji u Kristu pomiruje sa sobom svijet. Na temelju toga Pavao će također shvatiti apostolsko služenje kao službu pomirenja: “A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja” (2 Kor 5,18-19).
10. Petrova i Pavlova svjedočanstva, predraga braćo, sadrže dragocjene smjernice za nas. Ona nas pozivaju živjeti dar službe sa osjećajem beskrajne zahvalnosti: ništa to nisu naše zasluge, sve je milost! Iskustvo dvojice apostola potiče nas prepustiti se Božjem milosrđu, sa iskrenim kajanjem njemu predati svoje slabosti i ponovno njegovom milošću krenuti putom svetosti. U Novo millennio ineunte istaknuo sam zauzimanje oko svetosti kao prvu točku mudroga pastoralnog “planiranja”. To je temeljna obaveza svih vjernika, a još više mora biti naša (usp. br. 30-31).
U tu je svrhu važno ponovno otkriti sakrament pomirenja kao temeljno sredstvo našega posvećenja. Pristupiti bratu svećeniku i zamoliti ga ono odrješenje koje toliko puta sami podjeljujemo našim vjernicima osposobljava nas živjeti veliku i utješnu istinu da smo, prije nego službenici, članovi jednoga naroda – naroda “spašenika”. Ono što je Augustin rekao za svoju biskupsku zadaću vrijedi i za svećeničku službu: “Ako me plaši biti za vas, tješi me biti s vama. Za vas sam biskup, s vama sam kršćanin… U prvomu se krije opasnost, u drugom pak – spasenje” (Govori, 340,1). Čudesno je moći ispovijedati svoje grijehe i osjetiti kao melem riječ koja nas preplavljuje milosrđem i vraća našem putu. Samo onaj koji je osjetio nježnost Očeva zagrljaja, koju evanđelje opisuje u prispodobi o rasipnom sinu – “pade mu oko vrata i izljubi ga” (Lk 15,20) –, može drugima prenositi istu toplinu, kada od onoga koji je primio oproštenje postaje njegov poslužitelj.
11. U ovomu svetom danu molimo, dakle, Krista da nam pomogne ponovno otkriti, za sebe same, puninu ljepote toga sakramenta. Nije li sam Isus pomogao Petru to otkriti? “Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom” (Iv 13,8). Isus naravno ovdje ne govori izravno o sakramentu pomirenja već u stanovitom smislu na njega upućuje, aludirajući na onaj proces čišćenja koji će započeti njegovom otkupiteljskom smrću te njegovu sakramentalnu primjenu na pojedince u tijeku stoljećâ.
Dragi svećenici, redovno pristupajmo tomu sakramentu da Gospodin može trajno čistiti naša srca i činiti nas manje nedostojnima otajstava koje slavimo. Pozvani predstavljati lice Dobroga pastira, te dakle imati srce jednako Kristovu, moramo više no drugi usvojiti snažni uzvik psalmista: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni” (Ps 51,12). Sakrament pomirenja, bitan za život svakoga kršćanina, osobiti je izvor potpore, usmjeravanja i zdravlja svećeničkog života.
12. Svećenik koji u punini iskusi radosno iskustvo sakramentalnog pomirenja smatrat će potpuno prirodnim ponoviti braći Pavlove riječi: “Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom” (2 Kor 5,20).
Različiti su čimbenici krize sakramenta pomirenja, koju sam ranije spomenuo, polazeći od slabljenja osjećaja za grijeh do krnjeg shvaćanja sakramentalne ekonomije Božjeg spasenja. No, možda bismo trebali također uočiti kako je čimbenik koji katkad djeluje na štetu toga sakramenta određeno slabljenje našega zanosa i naše raspoloživosti za vršenje te zahtjevne i osjetljive službe.
Potrebno je međutim danas više no ikad pomoći Božjem narodu ponovno otkriti taj sakrament. Treba odlučno i sa uvjerenjem istaknuti kako je sakrament pokore redoviti način zadobivanja oproštenja i otpuštanja teških grijeha počinjenih nakon krštenja. Taj sakrament moramo slaviti na najbolji mogući način, u skladu s predviđenim liturgijskim oblicima, tako da ništa ne izgubi od svojega punog značenja proslave božanskog milosrđa.
13. Ono što budi nadu u mogućnost ponovnog oživljavanja toga sakramenta nije samo činjenica da se, unatoč mnogim proturječjima, u brojnim društvenim područjima širi nova i žurna potreba za duhovnošću, već i duboka težnja prema osobnom susretu, koja se sve više osjeća među brojnim osobama kao reakcija na anonimno i omasovljeno društvo, koje često ostavlja osobe u duhovnoj osami, čak i onda kada ih uključuje u vrtlog funkcionalnih odnosa. Sakramentalna ispovijed, očigledno, ne smije se miješati sa sustavom socijalne zaštite ili psihoterapijom. Ipak, ne smije se podcijeniti ni činjenica da sakrament pomirenja, kada se ispravno slavi, ima i ulogu “očovječenja” koja se potpuno podudara sa njegovom prvotnom vrijednošću pomirenja pojedinaca s Bogom i sa Crkvom.
I ovdje je važno da poslužitelj pomirenja ispravno i u cijelosti izvrši svoju zadaću. Njegova gostoljubivost, spremnost za slušanje i dijalog, kao i njegova spremna raspoloživost bitne su sastojnice da služba pomirenja može doći do svoga punoga izražaja i vrijednosti. Vjerno i nepokolebljivo naviještanje radikalnih zahtjeva Božje riječi mora uvijek biti praćeno velikim razumijevanjem i osjetljivošću po uzoru na Isusovo postupanje prema grešnicima.
14. Dužna se pozornost mora zatim posvetiti i liturgijskom vidiku sakramenta. Taj sakrament sačinjava dio strukture zajedničarstva kojim je označena Crkva. Ni sam se grijeh ne može pravo razumjeti ako ga se promatra kao čisto “privatnu” stvarnost, zaboravljajući pritom da neizbježno ima učinke i na cijelu zajednicu te joj umanjuje razinu svetosti. Osim toga, dar oproštenja izražava otajstvo nadnaravne solidarnosti čiji sakramentalni značaj počiva na dubokom jedinstvu koje postoji između Krista glave i njegovih udova.
Od velike je važnosti pomoći ljudima ponovno otkriti “zajedničarski” vidik toga sakramenta, također uz pomoć zajedničkih pokorničkih bogoslužja koja se zaključuju pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem. Taj način slavljenja omogućuje vjernicima bolje razumjeti dvostruku dimenziju pomirenja i u većoj ih mjeri potiče da vlastiti pokornički hod žive u cjelokupnom njegovom obnoviteljskom bogatstvu.
15. Preostaje zatim temeljni problem kateheze o savjesti i o grijehu, koja omogućuje pojedincu jasnije razumjeti korjenite zahtjeve evanđelja. Postoji nažalost minimalistička težnja koja sprječava sakramentu da urodi svim željenim plodovima. Brojni vjernici imaju neko poimanje grijeha koje se ne temelji na evanđelju već na općeprihvaćenim uvjerenjima, naime na onomu što je društveno “prihvatljivo”. Tako se prestaju osjećati posebno odgovornim za ono što “svi čine” osobito ako je riječ o onomu što je dopušteno građanskim zakonom.
Evangelizacija u trećem tisućljeću mora se uhvatiti u koštac sa žurnom potrebom za predstavljanjem evanđeoske poruke u njezinu dinamičnom, cjelovitom i zahtjevnom značenju. Kršćanstvo kojemu se teži ne smije se svesti na osrednje zauzimanje za “dobro” prema sociološkim kriterijima, nego mora biti istinsko stremljenje svetosti. Moramo s novim zanosom ponovno čitati petu glavu konstitucije Lumen gentium koja govori o općem pozivu na svetost. Biti kršćanin znači primiti “dar” posvetne milosti koja se pretače u “djelovanje” kao osobni odgovor na taj dar u svakodnevnom životu. Upravo zato sam ovih godina nastojao poticati priznavanje svetosti na najširoj razini, kako bi svi kršćani mogli imati različite uzore svetosti te kako bi ih se sve podsjetilo da su osobno pozvani postići taj cilj.
16. Krenimo naprijed, draga braćo svećenici, u radosti našega služenja, znajući da s nama kroči onaj koji nas je pozvao i koji nas ne ostavlja. Neka nas sigurnost njegove prisutnost krijepi i tješi.
Želim da na Veliki četvrtak osjetimo još življom tu njegovu prisutnost dok s dubokim osjećajima razmišljamo o trenutku kada je Isus, u dvorani Posljednje večere, sama sebe predao nama pod prilikama kruha i vina, dajući na sakramentalni način predokus žrtve križa. Protekle sam vam godine pisao upravo iz dvorane Posljednje večere, u tijeku svoga posjeta Svetoj Zemlji. Kako zaboraviti taj dirljivi trenutak? Ponovno ga danas proživljavam, no sa žalošću zbog tragičnih prilika koje i dalje traju u Kristovoj zemlji.
Mjesto našega duhovnog susreta na Veliki četvrtak još je tamo, u dvorani Posljednje večere, dok zajedno s biskupima u katedralama cijeloga svijeta slavimo otajstvo Tijela i Krvi Kristove i činimo milosni spomen početka našega svećeništva.
U radosti neizmjernoga dara koji smo svi primili sve vas grlim i podjeljujem svoj blagoslov.
Iz Vatikana 25. ožujka, na Četvrtu korizmenu nedjelju, godine 2001., dvadeset i treće pontifikata.

IVAN PAVAO II.