I ovoga Uskrsa, prvog u novom tisućljeću, mi biskupi Vrhbosanske nadbiskupije želimo najprije braći i sestrama u vjeri ali i svim ljudima dobre volje uputiti poruku nade i ohrabrenja. Cijelo jedno desetljeće osjećamo svu težinu ali i potrebu govora nade, riječi ohrabrenja. Prisjećamo se kako je bilo teško tijekom strašnoga rata naći riječ, koja bi dala snagu ranjenima, ulila pouzdanje onima koji su gubili najdraže, utješila prognane i ožalošćene, osnažila iznemogle, ohrabrila preplašene… Kroz svakovrsna stradanja i teškoće nosilo nas je uvjerenje da rat jednom mora prestati i hrabrila nada da će se s mirom polako vraćati sve što nam je ratom uzeto i zanijekano.

Međutim, sve ove poratne godine osjećamo kako ljudsku riječ nade i poziva na radosti zatomljuje okruženje beznađa i strepnje. Dijeleći s vama teškoće i tjeskobe siromaštva i nezaposlenosti, obespravljenosti i nemoći, i sami se pitamo kojim dodatnim izvorima snage se uputiti. I uz svu otvorenost i spremnost na suradnju sa svim ljudima dobre volje, sve je bjelodanija praznina i zatrovanost ovozemaljskih vrela. Neshvatljiva i neprihvatljiva, neosjetljiva i osiona igra s ranama i teškoćama tolikih nedužnih ljudi i položajem cijelih naroda ulijeva jedva podnošljivu mjeru tjeskobe. Samo od sebe se nameće pitanje, zar ljudi ove zemlje, među kojima i Hrvati katolici, nakon svih kušnja i stradanja nisu zaslužili da ih se poštedi ponovnoga žrtvovanja konceptu vlasti ili sebičnim interesima pojedinaca? Kako je moguća tolika i takva ljudska sljepoća i neosjetljivost prema tuđoj nesreći a u nama i oko nas bolnim glasom dovikuju i opominju znakovi kuda to vodi? U takvim okolnostima je sve očitija potreba i obveza svih onih koji su u sebi sačuvali ljudskost i vjeru da još jedanput, možda jače nego ikada, postojano i dostojanstveno potvrde svoju privrženost neprolaznim vrijednostima čovjekoljublja, domoljublja i Bogoljublja. Upravo vjernošću i samo vjernošću neprolaznim vrednotama, čovjek se potvrđuje kao trajna vrijednost.

U ovome korizmenome vremenu, koje svoj smisao i opravdanje nalazi u blagdanu Uskrsa, srcem i duhom pratimo Krista na njegovom križnom putu. Tako nam je bliza i draga njegova ljudska tjeskoba pred poniženjem, patnjom i smrću. Hrvatski katolički puk u Bosni i Hercegovini iz težine vlastitoga življenja crpi osjećaje posebne privrženosti prema Isusovu križnome putu. Hodeći za Kristom, on je svojim ranama nalazio lijeka i svojim tjeskobama utjehe. Tu se vapaj tjeskobnih pretvarao u poklik otkupljenih. Kao što u Isusovoj patnji nalazimo utjehu imamo pravo i obvezu u njegovu Uskrsnuću tražiti izvor naše utemeljene nade i istinske radosti. Uskrs je tajna u kojoj nam je tražiti i nalaziti smisao i našim, nerijetko zasluženim, ljudskim patnjama i tjeskobama. Priznanjem vlastitih grijeha i prihvaćanjem ljudskoga i kršćanskoga poslanja u ovoj i ovakvoj zemlji suobličujemo se Kristu patniku. Njega je kroz život nosila ljubav prema čovjeku, u Getsemanskom vrtu tješila i na križnom putu snagu davala spoznaja da zlo podneseno i dobro učinjeno ne mogu ostati bez ploda. Njegov život, položen iz ljubavi prema čovjeku i iz vjernosti prema Ocu, nije mogao ostati u okovima smrti. Vjera u Boga koji je ljubavlju prema čovjeku oživio mrtvoga Isusa svakome i svačijemu životu otvara novu i neslućenu mogućnost.

Uskrsnuli Krist svoje zaplašene učenike pozdravlja željom “Mir vama”. Taj božanski pozdrav i želja odjekuju već dvadeset stoljeća u ljudskim srcima i u ljudskoj povijesti. Tu je neopozivo bačeno sjeme božanskoga mira u nemirnu zemlju ljudskih srdaca. Uskrs je ponuda i dar istinskoga mira za kojim čeznemo! Mir je djelo Božjega praštanja kojim čovjeka pomiruje sa sobom čineći ga sposobnim za pomirenje sa braćom ljudima. Slaviti otajstvo Uskrsa nije moguće bez čvrste vjere, ne samo da Bog može nego da on hoće svim našim životnim tjeskobama i nemirima dati smisao i smiraj. Zbunjenima i žalosnima zbog nepravedno osuđenoga Isusa iz Nazareta Bog daje susresti uskrsnuloga Krista! Unatoč ili upravo zbog ozračja dodatne životne tjeskobe, straha i žalosti mi prigodom i ovoga Uskrsa na Kristov pozdrav “Mir vama” snagom vjere želimo sa Svetim Tomom zavapiti “Gospodin moj i Bog moj!” Kristovo Uskrsnuće je zalog i navještaj našega uskrsnuća na puninu života za kojom snagom naravi čeznemo. Da bi se to na kraju vremena u kraljevstvu Božjemu ispunilo pozvani smo na svakodnevno uskrsavanja ovdje i sada. A to znači snagom vjere i čvrstinom pouzdanja iz dana u dan u ovoj Nadbiskupiji i u ovozemaljskoj domovini plemenitošću i dobrotom, ljudskošću i poštenjem prema svakome čovjeku davati svjedočanstvo naše nade. Zato vas pozivamo i potičemo da, unatoč glasova koji vam dovikuju da su gubitnici oni što vjeruju u dobro u čovjeku zalažući se za dostojanstvo svakoga čovjeka i naroda u ovoj našoj domovini, snagom svoje osobne vjere ali i zajedništva u Bogu živite i svjedočite Istinu Uskrsa. A ta Istina nam dovikuje da je uvijek i posvuda potrebno i moguće činiti dobro, voljeti čovjeka i prijanjati uz Boga! Prigodom ovoga Uskrsa još jedanput očitujmo svoju otvorenost svakome čovjeku i privrženost miru i slozi među ljudima i narodima!

Želimo radostan blagdan Kristova Uskrsnuća braći svećenicima, redovnicima i redovnicama i svemu puku Božjemu naše Nadbiskupije kao i svima do kojih naša poruka dopre! Iskreno vas pozdravljajući molimo da vam uskrsli Gospodin bude zalogom trajne nade!