Uvodno biblijsko čitanje: “Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: #!Blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje!#!” (Lk 1,39-42).

1. Ulomak iz Lukina evanđelja koji smo upravo čuli prikazuje nam Mariju kao hodočasnicu ljubavi. Ali Elizabeta usmjerava pozornost na njezinu vjeru i za nju proglašuje prvo blaženstvo u evanđeljima: “Blažena ti što povjerova.” Taj je izričaj “neke vrste ključ koji nam otvara svu Marijinu prisnu stvarnost” (Redemptoris Mater, 19). Htjeli bismo stoga, kao krunu katehezâ Velikoga jubileja 2000., prikazati Gospodinovu Majku kao hodočasnicu u vjeri. Kao Kći sionska, ona ide stopama Abrahama, onoga koji je iz vjere poslušao “zaputivši se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se, ne znajući kamo ide” (Heb 11,8).
Taj simbol hodočašća u vjeri osvjetljuje nutarnju povijest Marije, vjernice u pravom smislu riječi, kako je već istaknuo II. vatikanski koncil: “Blažena Djevica Marija je napredovala na putu vjere i vjerno sačuvala svoje sjedinjenje sa Sinom sve do križa” (Lumen Gentium, 58). Navještenje je “polazište kojim počinje Marijin put prema Bogu” (Redemptoris Mater, 14); put vjere koji već zna za mač koji probada dušu (usp. Lk 2.35), prolazi krivudavim stazama progonstva u Egipat i nutarnju tamu, kad Marija “ne razumije” ponašanje dvanaestogodišnjeg Isusa u Hramu a ipak čuva “sve ove uspomene u svom srcu” (Lk 2,51).

2. U polutami prolazi i skriveni Isusov život, za vrijeme kojega Marija mora u sebi ponavljati Elizabetino blaženstvo kroz pravu i vlastitu “muku srca” (Redemptoris Mater, 17). Svakako, u Marijinu životu ne manjkaju prodori svjetla, poput svadbe u Kani gdje – premda u prividnoj uzdržanosti – Krist prihvaća Majčinu molbu i čini prvi znak objave, probuđujući vjeru učenika (usp. Iv 2,1-12).
U istom sučeljavanju svjetla i sjene, objave i tajne smještaju se dva blaženstva koja bilježi Luka: ono upravljeno Kristovoj Majci od žene iz mnoštva i ono koje upravlja Isus “onima koji slušaju riječ Božju i čuvaju je” (Lk 11,28). Vrhunac toga zemaljskog hodočašća u vjeri je Golgota gdje Marija duboko proživljava Sinovo vazmeno otajstvo; umire u određenom smislu kao majka u Sinovoj smrti i otvara se “uskrsnuću” s novim majčinstvom prema Crkvi (usp. Iv 19,25-27). Tamo, na Kalvariji, Marija doživljava noć vjere, slično kao Abraham na brdu Moriji, i nakon prosvjetljenja na Duhove i dalje hodočasti u vjeri sve do Uznesenja kad je Sin prima u blaženstvo vječno.

3. “Blažena Djevica Marija neprestano ‘prethodi’ narodu Božjemu. Njezin izvanredan put vjere predstavlja stalnu usporednicu za Crkvu, za pojedince i za zajednicu, za puke i za narode i, u stanovitom smislu, za cijelo čovječanstvo” (Redemptoris Mater, 6). Ona je zvijezda trećega tisućljeća, kao što je u osvit kršćanske ere bila zora koja je prethodila Isusu na povijesnom obzorju. Marija je doista vremenski rođena prije Krista te ga je rodila i uključila u naše ljudsko zbivanje.
Njoj se obraćamo da bi nas i dalje vodila prema Kristu i Ocu, također u tamnoj noći zla i u trenucima sumnje, krize, šutnje i patnje. Njoj uzdižemo pjesmu koju istočna Crkva najviše voli, himan Akatist koji u 24 kitice lirski uzvisuje njezin lik. U dijelu posvećenom susretu s Elizabetom,taj himan kliče:
“Raduj se, lozo neusahljive mladice; Raduj se, grano besmrtnog ploda. Raduj se, jer hraniš Onoga koji nas iz čovjekoljublja hrani; Raduj se, jer si rodila Izvor našega života. Raduj se, njivo, koja obiluješ milosrđem; Raduj se, stole, koji obiluješ pomirenjem. Raduj se, jer po tebi cvjeta raj naslada; Raduj se, jer pripravljaš sigurno utočište. Raduj se, tamjane Bogu ugodnih molitava; Raduj se, oproštenje cijeloga svijeta. Raduj se, Božja naklonosti prema smrtnicima; Raduj se, jer si zagovornica smrtnika kod Boga. Raduj se, Zaručnice
djevičanska!”

4. Pohod Elizabeti označen je hvalospjevom Veliča, himnom koji prolazi kao trajna melodija kroz sva kršćanska stoljeća: himan koji sjedinjuje duše Kristovih učenika iznad povijesnih podjela, koje smo dužni nadvisiti u nadi punoga zajedništva. U tom ekumenskom ozračju lijepo je sjetiti se da je Martin Luther 1521. posvetio tom “svetom kantiku blažene Bogorodice” – kako se on izražavao – poznati komentar. U njemu tvrdi da bi himan “trebali svi dobro naučiti i obdržavati”, jer nas u Veliča Marija uči kako moramo ljubiti i hvaliti Boga… Ona želi biti najveći primjer milosti Božje tako da sve potakne na pouzdanje i pohvalu božanske milosti” (M. Luther, Scritti religiosi, a cura di V. Vinay, Torino 1967., str. 431-512). Marija slavi prvenstvo Boga i njegove milosti koja izabire posljednje i ponižene, “Gospodinove siromahe”, o kojima govori Stari zavjet: obraća njihovu sudbinu i uvodi ih kao protagoniste u povijest spasenja.

5. Otkad ju je Bog s ljubavlju pogledao, Marija postaje znak nade za mnoštvo siromaha, posljednjih na zemlji koji postaju prvi u Kraljevstvu Božjem. Ona vjerno potvrđuje izbor Krista, svoga Sina, koji svima ožalošćenima u povijesti ponavlja: “Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti” (Mt 11,28). Crkva slijedi Mariju i Gospodina Isusa hodajući krivudavim stazama povijesti, da bi ponovno podigla, promicala i vrednovala nepreglednu povorku žena i muškaraca siromašnih i gladnih, poniženih i povrijeđenih (usp. Lk 1,52-53). Ponizna nazaretska Djevica – kako primjećuje sveti Ambrozije – nije “hramski Bog, nego Božji hram” (De Spiritu Sancto III, 11,80). Kao takva ona vodi sve one koji se njoj utječu u susret s Trojstvenim Bogom: Ocem, Sinom i Duhom Svetim.