Braćo svećenici, oče Provincijale, poštovani predstavnici društveno-političkog i kulturnog života našega hrvatskog naroda i ovoga Grada, braćo i sestre!

1. Slavimo Svetkovinu Presvetoga Trojstva. Danas je u središtu navještaja i promišljanja naše specifično kršćansko shvaćanje Boga. Na današnju svetkovinu Presvetoga Trojstva pozvani smo razmisliti o našem poimanju Boga i našem odnosu prema Bogu. Mi ne vjerujemo ni u kakvog Boga kao što druge religije vjeruju u Boga. Mi vjerujemo u BOGA ISUSA KRISTA.

Vjera u Trojedinoga Boga dio je biti kršćanske vjere. U središtu je vjera u jednog Boga, koji je Trojstvo.

Kršćani ne vjeruju u tri boga. Umjesto toga, Bog je zajedništvo; on izražava svoju božansku bit u tri osobe. Trojstvo je uvijek prisutno u kršćanskoj vjeri. Na primjer, u znaku križa i u formuli krštenja. Trojedini Bog je Bog pun ljubavi koji svoju ljubav ne može zadržati za sebe.

Svoju ljubav želi dati svim ljudima po svome Sinu Isusu Kristu. Bog je trojedina ljubav. Tu na scenu stupa Duh Sveti. Već u Starom zavjetu na prvoj stranici Biblije spominje se Božji duh. Knjiga Postanka bilježi da je Duh lebdio nad vodama. Pod duhom je izraelski narod razumio dah, svježi zrak i svježi vjetar. Prvi su kršćani iskusili taj ‘dašak svježeg zraka’ u zajednici vjernika. Bili su uvjereni da Bog u djeluje po svom Svetom Duhu. Tako su ljudi upoznali tajnu Boga. To je dovelo do spoznaje da se Boga može iskusiti u njegovu trojstvenom životu po Isusu Kristu u Duhu Svetom.

Isusa Krista susrećemo i doživljavamo ne samo u svakodnevnom životu i s bližnjima, nego osobito u Crkvi i u sakramentima. Crkva i sakramenti izraz su i mjesto Božjeg trojstvenog spasenjskog djela. Po sakramentima kršćanin dobiva pristup Bogu po Isusu Kristu u Duhu Svetom.

Stoga, Bog u kojega kršćani vjeruju nije kruti, skriveni Bog, već Bog pun života i ljubavi, Bog stvaratelj i pun snage, koji poziva sve ljude, bez iznimke, u svoju trojstvenu zajednicu.

2. Danas na svetkovinu Presvetoga Trojstva okupljeni smo ovdje na Radimlji. Zašto smo ovdje? Tugujemo li stvarno? Ili samo ispunjavamo dužnost? Vijenci, misa, propovijed, govori… O čemu se ovdje radi skoro 80 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata?

Danas smo ovdje kako bismo iz zaborava istrgnuli sve one žrtve, bilo da su civili ili zarobljeni vojnici, koji su bez suda osuđeni i ubijeni. Ovakva mjesta nisu mjesta za licitiranje brojkama; brojeve prepuštamo znanstvenicima i povjesničarima. Međutim, sjećanje hrvatskih ljudi s ovoga prostora čuvalo je 45 godina prisilno u tišini i u molitvi istinu o tužnim događajima i ljudskim osobama Stolačkoga kraja i okolice.

Šutnja, koja je obavijala Stolac i sve Križne putove može biti grobna i prisilna, ali ljubav i sjećanje uvijek pronalaze put do istine i lome okove straha.

Dok danas stojimo ovdje i sjećamo se nestalih i nevino pobijenih, ne govorimo o herojima niti o smrti heroja. Oni koji su ovdje pobijeni nisu htjeli biti heroji, oni su htjeli živjeti. Misliti i moliti se za one koji su pobijeni bez suda i osude sve je samo ne militarističko. To je pacifistički čin. Jer kod ovog spomenika ne smije prestati spomen. Tko se prestane sjećati svojih mrtvih, taj već sprema sljedeći rat. Jer njihova smrt bi svakome trebala biti dovoljna opomena.

3. Kako ovaj spomen povezati sa Svetkovinom Presvetoga Trojstva?

Ponajprije, svi mi koji smo kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, u vjeri Presvetoga Trojstva, koji smo po krštenju postali dionici božanskoga života i time uronjeni u Ljubav, pozvani smo danas osloboditi svoje srce, svoje misli i osjećaje bilo kakvog zadaha mržnje, osvete i nepraštanja. Ljubav i pijetet proizlaze iz srca koje zna suosjećati, koje zna praštati, koje zna ljubiti.

Drugo, za nas kršćane nema vrijednog i manje vrijednog života. Čovjek je uvijek čovjek, sa svojim dostojanstvom, on je stvorenje Trojedinoga Boga, slika Božja. To ne bismo nikada smjeli zaboraviti, a osobito ne na ovome mjestu na kojemu se ljudski život nije poštivao, gdje su mnogi bili bez osobnosti i dostojanstva, bez ikakvih prava.

4. Društvo za međunarodno pravo u Londonu iznosi nevjerojatnu statistiku: od početka pisane povijesti, cijeli je svijet bio u miru manje od 8% vremena. Tijekom posljednjih 4000 godina povijesti, samo 268 godina je bilo mira, što znači da je ovaj svijet 3732 godine bio u ratu sam sa sobom. Štoviše, sklopljeno je i raskinuto preko 8000 mirovnih ugovora.

Na ovom mjestu sjećanja i pijeteta, u vrtlogu svjetskih sukoba, mi danas molimo za mir. Nećemo pronaći mir u svijetu ako ne shvatimo da mir ne možemo postići mi sami, nego da je on u konačnici dar s neba, dar od Boga. Taj mir dobivamo kada u bračnoj, obiteljskoj, župnoj, narodnoj zajednici, ali i u velikom svijetu pomažemo graditi mali svijet oko nas u redu Božjem i po Božjim zapovijedima. Svijet bez poštovanja prema Bogu i ljubavi prema čovjeku osuđen je na raspad. Moramo ponovno otkriti temelj mira, to jest vjeru u Boga, tu vjeru ispovijedati i po njoj živjeti. To je naš najbolji doprinos miru. Ako danas ponovno razmislimo o svojoj vjeri u Trojedinoga Boga, koji nam se objavio u Isusu Kristu, onda ovaj spomen ima svoje značenje i opravdanje. I ako iz ovog spomena izvučemo zaključke za budućnost, onda smrt mnogih naših sunarodnjaka ovdje i na drugim mjestima nije bila uzaludna.

5. S ovoga mjesta, koje od svakog dobronamjernika zahtijeva dostojanstvo i pijetet, moramo jasno poručiti: velika većina ovdje pobijenih i pogubljenih na Križnome putu nisu izgubili svoje živote jer su veličali totalitarne sustave ili bilo koju drugu ideologiju i protučovječni sustav. Oni su nasilno ubijeni.

Bili su prisiljeni dati svoj život, jer su svojim srcem ljubili Domovinu i svoj hrvatski narod. Stoga, s ovoga mjesta, u ime svih ovih žrtava, moramo jasno reći, u duhu istine i iz ljubavi prema svima ubijenima: ne podjelama, ne zatiranju istine, ne rasizmu, ne bilo kakvom i bilo kojem totalitarnom sustavu; ali da ljubavi prema svom narodu, da ljubavi prema svakom čovjeku koji u drugom čovjeku prepoznaje sliku Božju.

Istini moramo pogledati u oči, kolikogod ona teška i za pojedince bolna bila, jer samo prava istina ima moć osloboditi nas i pročistiti naš pogled za hod u budućnost.

Na spomeniku koji je podigao pokret Solidarnost 1980. godine povodom komemoracije desete obljetnice brutalnog ubojstva radnika u Gdanjskom brodogradilištu utisnuti su stihovi pjesnika Czeslawa Milosza:

Ti koji si oštetio običnog čovjeka

Smijući se njegovoj nepravdi (…)

Ne osjećaj se sigurnim. Pjesnici pamte.

Možeš ga i ubiti – ali novi će se roditi.

(Citirano prema: Ćurković Nimac, Jasna: Etika i poezija, „drevna svađa“ u grčkoj filozofiji i njezina moderna recepcija, u: Bogoslovska smotra, 81 (2012.) 2, 427-445, 442.)

Mi smo ta generacija novih, koji pamte obične ljude, jer, kako reče pjesnik:

„Jače je srce od bremena

Jača je vjera od kremena

Jači je narod od vremena.“ (Petar Vuletić Šjor, Križ – In hoc signo vinces)

6. Braćo i sestre! Ovom euharistijom želimo posvjedočiti svima da upravo u euharistiji, u susretu s uskrsnuli Kristom, mi kršćani pronalazimo snagu ljubiti i praštati i da tom ljubavlju, koja svoj izvor nalazi u Bogu, želimo zaogrnuti i žive i pokojne, i one koji nas progone i one koji nas prihvaćaju.

U Isusovo ime želimo moliti za sve one koji vode države i narode da se zauzimaju za pravdu, poštenje i za dostojanstvo svakog čovjeka.

Danas želimo moliti Isusa i za sve političke sustave, da u njima ne prevladavaju interesi i koristoljublje, nego pravo, pravda i pravednost.

Neka Isus Krist, po zagovoru naše nebeske Majke Marije, učini da svi zajedno budemo graditelji mira, civilizacije ljubavi i kulture života. Amen.

✠ Petar Palić