Uvodno biblijsko čitanje: “Evo dolazim ubrzo, i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakome po njegovu djelu! Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak! Ja, Isus, poslah anđela svoga posvjedočiti ovo po crkvama. Ja sam korijen i izdanak Davidov, sjajna zvijezda Danica. I Duh i Zaručnica govore: #!Dođi! I tko ovo čuje, neka rekne: #!Dođi!#!” (Otk 22,12-13.16-17).

1. Spasenjski Božji naum “Otajstva njegove volje” (Ef 1,9) koji se tiče svakog stvorenja, izražen je u Poslanici Efežanima s karakterističnim izrazom: “uglaviti” u Kristu sve – na nebesima i na zemlji (usp. Ef 1,10). Taj bi izraz mogao uputiti također na štap oko kojega se navijao svitak pergamene ili papira s onim što je na njemu napisano: Krist daje jedinstveni smisao svakom slogu, riječima, djelima stvaranja i povijesti.
Prvi koji je najprije shvatio i divno razvi tu temu “uglavljenja” bio je lionski biskup sveti Irenej, veliki crkveni otac drugoga stoljeća. Protiv svakog cjepkanja povijesti spasenja, protiv svakog dijeljenja Staroga od Novog zavjeta, protiv svakog raspršivanja božanske objave i djelovanja, Irenej uzdiže jedinoga Gospodina, Isusa Krista, koji u Utjelovljenju u sebi spaja cijelu spasenjsku povijest, čovječanstvo i sve stvorenje: “On, kao vječni kralj, sve uglavljuje u sebi” (Adversus haereses III., 21,9).

2. Poslušajmo štivo u kojem taj crkveni otac tumači Apostolove riječi koje se odnose upravo na uglavljenje svega u Kristu. U izrazu “sve” – tvrdi Irenej – podrazumijeva se čovjek, obuzet otajstvom Utjelovljenja, kad je Sin Božji “od nevidljivoga postao vidljivim, od neobuhvatljivoga obuhvatljiv, od onoga koji ne može trpjeti postade patnik, od Riječi postade čovjekom. On je sve uglavio u sebi samome, kad kao Riječ Božja ima prvenstvo pred bićima, nadnebeskim, duhovnim i nevidljivim, i na isti a način ima nad vidljivim i tjelesnim bićima. Preuzimajući na sebe to prvenstvo i darujući se Crkvi kao glava, on sve privlači u sebe” (Adversus haereses III., 16,6).
To se stjecanje svega bitka u Kristu, središtu vremena i prostora, sustavno vrši u povijesti nadilazeći zapreke, otpor grijeha i Zloga.

3. Da se pokaže ta napetost, Irenej pribjegava suprotnosti između Krista i Adama koju je prikazao već sveti Pavao (usp. Rim 5,12-21): Krist je novi Adam, to jest Prvorođenac vjernoga čovječanstva koje s ljubavlju i poslušnošću prihvaća otkupiteljski naum, koji je Bog zacrtao kao smisao i svrhu čovječanstva. Krist stoga mora izbrisati djelo uništenja, strašna idolopoklonstva, nasilja i svaki grijeh koje je pobunjeni Adam posijao u stoljetno događanje čovječanstva i u obzorje svega stvorenja. Svojom potpunom poslušnošću Ocu, Krist otvara doba mira s Ocem i među ljudima, pomirujući u sebi raspršeno čovječanstvo (usp. Ef 2,16). On “uglavljuje” u sebi Adama, u kojemu se prepoznaje cijelo čovječanstvo, pretvara ga u dijete Božje, dovodi ga k potpunom zajedništvu s Ocem. Upravo po svom bratstvu s nama u tijelu i u krvi, u životu i u smrti Krist postaje “glava” spašenoga čovječanstva. Sveti Irenej još piše: “Krist je uglavio, u sebi skupio svu krv koju su prolili svi pravednici i svi proroci koji su postojali od početka” (Adversus haereses V., 14,1; usp. V. 14,2).

4. Doboro i zlo, stoga, treba promatrati u svjetlu Kristova otkupiteljskog djela. Ono, kako Pavao daje naslutiti, obuhvaća sve stvoreno, u različitosti svojih sastojnica (usp. Rim 8,18-30). Sama priroda doista, kako je podložna besmislu, poniženju, uništenju koje proizvodi grijeh, tako sudjeluje u radosti oslobođenja po Kristu u Duhu Svetomu.
Tako se ocrtava potpuno ostvarenje prvotnoga Stvoriteljeva nauma: stvaranja u kome su Bog i čovjek, muškarac i žena, čovječanstvo i priroda u skladu, u dijalogu, u zajedništvu. Taj naum, ometen grijehom, najčudesnije se obnavlja u Kristu, koji ga upravo otajstveno ali djelotvorno ostvaruje u sadašnjosti, u očekivanju da ga dovede do ispunjenja. Sam je Isus izjavio da je temelj i stjecište toga spasenjskog nauma kad je ustvrdio: “A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi” (Iv 12,32). I evanđelist Ivan prikazuje to djelo upravo kao neko uglavljenje, “da raspršene sinove Božje skupi u jedno” (Iv 11,52).

5. To će djelo dostići puninu na završetku povijesti, kad – kako Pavao ponovno podsjeća – “Bog bude sve u svemu” (1 Kor 15,28). Posljednja stranica Otkrivenja – proglašena na početku našega susreta – živim bojama oslikava taj cilj. Crkva i Duh očekuju i zazivaju taj trenutak u kojemu Krist “predaje kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu… Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt, jer (Bog) sve podloži nogama” svoga Sina (1 Kor 15,24.26).
Na završetku te borbe – opjevane na divnim stranicama Otkrivenja – Krist će dovršiti “uglavljenje” i koji budu s njim sjedinjeni tvorit će zajednicu otkupljenih, koja “neće biti ozlijeđena grijesima, ljagama, sebičnošću, što ruši ili ranjava ljudsku zajednicu na zemlji. Blaženo gledanje, u kojemu će se Bog neiscrpljivo otvoriti izabranima, bit će nepresušno vrelo sreće, mira i uzajamnog zajedništva” (KKK, 1045). Crkva, zaručnica zaljubljena u Jaganjca, s pogledom upravljenim u taj svijetli dan, uzdiže žarki zaziv: “Maranatha” (1 Kor 16,22). “Dođi, Gospodine Isuse” (Otk 22,20).