Istina je prava novost.

Propovijed nadbiskupa Vukšića na misi u sklopu Katehetskog dana Vrhbosanske nadbiskupije

28. Katehetski dan Vrhbosanske nadbiskupije održan je u subotu, 31. kolovoza 2024. u prostorijama Katoličkog školskog centra sv. Josipa u Sarajevu. Susret je završen euharistijskim slavljem koje je u crkvi Kraljice svete krunice predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski mons. Tomo Vukšić, predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH. Propovijed nadbiskupa Vukšića prenosimo u cijelosti.

SAMO KRIST POUČAVA A KATEHETA DAJE KRISTU DA TO ČINI NA NJEGOVA USTA

28. Katehetski dan Vrhbosanske nadbiskupije

Sarajevo, 31. kolovoza 2024.

Neposredni povod za okupljanje kateheta, koji svoje poslanje vrše na području Vrhbosanske nadbiskupije, svaki put je početak nove školske godine. Tako smo danas zajedno na događaju koji je 28. po redu katehetski dan naše nadbiskupije. Stoga prije svega zahvaljujemo Gospodinu Bogu za milost ustrajnosti, za predavače i voditelje i djelatnike Katehetskog ureda koji su organizatori ovoga važnog doprinosa dušobrižničkom poslanju Crkve. Također, u ime Nadbiskupije hvala svim dosadašnjim sudionicima, kao i vama koji danas sudjelujete na ovom skupu i djelujete kao katehete, za pomoć i doprinos u širenju kraljevstva Božjega među ljudima.

I.

U ovom razmišljanju poslužio bih se mislima o katehezi i poslanju kateheta koje se nalaze u „Katekizmu katoličke Crkve“. A pri izlaganju toga nauka, što vam nije nepoznato, Katekizam se poziva uglavnom na apostolsku pobudnicu „Catechesi tradendae“, što ju je 1979. godine objavio sveti Ivan Pavao II. Iako su vama te misli zasigurno poznate, potrebno ih je često ponavljati kao podsjetnik radi još boljega vršenja službe.

Ponajprije (br. 4): „Katehezom je vrlo rano nazvano sveukupno nastojanje Crkve da ljude učini Kristovim učenicima, da im pomogne vjerovati da je Isus Sin Božji, kako bi po vjeri imali život u njegovo ime, da ih odgaja i poučava u tom životu i da tako izgrađuje Tijelo Kristovo.“

Upravo zato (br. 5): „Općenito se može ustvrditi kako je kateheza odgoj u vjeri koji valja dati djeci, mladeži i odraslima iznad svega poučavanjem kršćanskog nauka na organski i sustavan način, s ciljem da se vjernici uvedu u puninu kršćanskog života.“

Odgoj u vjeri je, dakle, osnovna svrha cijele kateheze i glavno poslanje svakoga vjeroučitelja. Prema tomu, u službi odgoja u vjeri su, i u njemu nalaze svoje osmišljenje i ispunjenje, svako poučavanje i svi didaktički napori i metode, koje kateheta poduzima, kao i sva sredstva i učionice, koje su mu na raspolaganju. Međutim, glede svoje uloge kateheza je svjesna da ona nije jedini način odgoja u vjeri već da je sastavni dio mnogo širega dušobrižničkog je poslanja Crkve. Odnosno (br. 6): „Kateheza je povezana – iako se s njima formalno ne poistovjećuje – s mnogim drugim elementima pastoralnoga poslanja Crkve koji imaju neki katehetski vidik, pripremaju katehezu ili iz nje proizlaze. To su: prvi navještaj Evanđelja ili misionarsko propovijedanje, sa svrhom da se pobudi vjera; istraživanje razloga za vjerovanje; iskustvo kršćanskoga života; slavlje sakramenata; ulazak u crkvenu zajednicu; apostolsko i misionarsko svjedočenje.“

Isto tako, kateheza nije samo dio širega pastoralnog poslanja crkvene zajednice, nego (br. 7) „je tijesno povezana i spojena s cijelim životom Crkve. Naime, ne ovise bitno o njoj samo geografska rasprostranjenost i brojčano povećanje Crkve, nego još više unutarnji rast Crkve i njezino podudaranje s Božjim naumom.“

Ponovimo, dakle, ukratko nauk i smjernice koji ravnaju sveukupnim djelovanjem crkvenoga vjeroučitelja!

Kateheza, njezina svrha i poslanje kateheta su: Činiti da ljudi postanu Kristovi učenici; Odgoj u vjeri djece, mladeži i odraslih; Kateheza je povezana s mnogim drugim elementima pastoralnoga djelovanja; Kateheza je spojena s cijelim životom Crkve.

II.

A što je sadržaj kateheze? Na to pitanje spomenuti Katekizam nudi odgovor, koji vam je također poznat, ali taj dio nauka Crkve, zbog njegove važnosti, treba još češće ponavljati negoli onaj prvi jer, za razliku od svih drugih učitelja, vjeroučitelj nije poslan svojim odgajanicima nuditi i prenositi prije svega sadržaj školskoga programa ili svoje znanje, nego Isusa Krista, drugu osobu Presvetoga Trojstva, Bogočovjeka i spasitelja svijeta.

U tom smislu, u Katekizmu se čita ove riječi (br. 426): „’Odmah valja ustvrditi kako u jezgri kateheze stoji bitno jedna osoba: Isus iz Nazareta, ‘jedinorođenac Očev’ […], koji je trpio i umro za nas, a sada, uskrsnuvši, živi zauvijek s nama. […] Katehizirati […] znači, otkrivati u Kristovoj osobi sveopći vječni naum Božji […]. Znači tražiti da se shvati značenje Kristovih djela i riječi, znakova što ih je on učinio’. Svrha je kateheze: ‘Uvoditi u zajedništvo […] s Isusom Kristom: jer samo nas on može privesti ljubavi Očevoj u Duhu i učiniti da sudjelujemo u životu Presvetoga Trojstva.’“

Vjeroučitelj se, kao onaj od kojega se očekuje da je sam odgojen u vjeri, poistovjećuje s naukom vjere u kojoj odgaja druge. Ali pri tomu, kateheta je svjestan da je ponizan sluga i skroman suradnik Isusa Krista, jedinoga pravog učitelja, svog učitelja, vjeroučitelja svih kateheta i odgojitelja svih odgojitelja. Odnosno, učitelj vjere je poslan biti glasnik i svjedok Božjega nauka. To jest (br. 427): „U katehezi je Krist, utjelovljena Riječ i Sin Božji, onaj kojega naučavamo, a sve drugo je u odnosu prema njemu; samo Krist poučava, dok svaki drugi to čini po mjeri u kojoj je njegov glasonoša ili tumač, dajući Kristu da poučava na njegova usta. […] Svaki bi kateheta trebao na sebe primijeniti Isusovu otajstvenu riječ: ‘Moj nauk nije moj, nego onoga koji me posla’“ (Iv 7,16).

U skladu s rečenim (br. 428): „Onaj, koji je pozvan ‘naučavati Krista’, mora dakle tražiti nadasve onaj dobitak, koji je ‘najizvrsnije spoznanje Isusa Krista’; treba prihvatiti da izgubi sve ‘da stekne Krista i nađe se u njemu’ i da ‘upozna njega, snagu njegova uskrsnuća, zajedništvo u njegovim patnjama, ne bi li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih’“ (Fil 3,8-11). I samo iz takve spoznaje Isusa Krista, koja se stječe po ljubavi, rađa se neodoljiva želja naviještati, evangelizirati, druge privoditi vjeri u Isusa Krista (br. 429).

III.

Kršćanski nauk o odgoju u vjeri već na početku kršćanstva sažeo je apostol Pavao u svojoj Prvoj poslanici zajednici vjernika u grčkom gradu Korintu. I upravo iz početnoga dijela toga biblijskog teksta Providnost Božja nam je, po crkvenoj rasporedbi liturgijskih čitanja, danas ponudila odlomak za razmatranje. U njemu je, naspram svojih suvremenika, koji su od navjestitelja Evanđelja tražili izvanredne znakove ili ljudsku mudrost, ovaj apostol pisao: „Mi propovijedamo Krista raspetoga: […] Božju snagu i Božju mudrost„ (1 Kor 1,23-24).

I kao što je sveti Pavao poučavao ondašnje Isusove učenike i hrabrio ih da ustraju u propovijedanju Krista raspetoga i uskrsloga, koji je Božja snaga i Božja mudrost i koji je put čovjekova posvećenja, jednako danas svim odgojiteljima u vjeri poručuje: „Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje“(1 Kor 1,30). (kta)