O knjizi je govorio i sam autor, trenutačno najstariji svećenik Riječke nadbiskupije koji će uskoro zakoračiti u 99. godinu života, a predstavili su je povjesničar dr. Marko Medved te dugogodišnji autorov prijatelj Marijan Udina koji je sudjelovao u pripremi teksta za objavu. Uime izdavača, Književnog kruga Split trebao je govoriti i urednik dr. Marko Trogrlić koji ipak nije mogao osobno doći, ali se okupljenima obratio pismom koje je pročitao Marijan Udina.

Knjiga memoara Milana Simčića, čije je pisanje završeno 2021. godine, podijeljena je na četiri temeljna dijela. Prvi dio posvećen je djetinjstvu, obitelji, formativnim godinama u sjemeništu, sjećanjima iz djetinjstva, uključujući ratna zbivanja – sve do mature. Drugi je dio posvećen studiju i formativnim godinama u Rimu, putu prema svećeništvu, rimskim iskustvima od Lateranskog sjemeništa do Zavoda sv. Jeronima, nastavku studija, prvim pastoralnim iskustvima te cijelom nizu osobnih svjedočanstava i refleksija. Treći dio govori o njegovu djelovanju u Rimskoj kuriji, iskustvima rada u Kongregacijama za nauk vjere i za kler, onima uoči i na Drugom vatikanskom saboru, suradnji s ustanovom Kirche in Not (Crkva u nevolji), zatim Simčićevim razmatranjima o koncilskom i pokoncilskom vremenu u svijetu i u domovini te o njegovu djelovanju u pastoralnoj službi za hrvatske izbjeglice/emigrante. U taj dio ulazi i cijeli niz pitanja koja su se ticala aktivnosti u vezi Domovinskog rata i priznanja neovisnosti Republike Hrvatske.

Četvrti dio odnosi se na Simčićev život u mirovini. To je dio njegovih osobnih svjedočanstava i reminiscencija, programskih pogleda, prosudbi i uvida u njegove osobne odnose i događaje kojima je svjedočio. Knjigu otvara Predgovor iz pera riječkog nadbiskupa i metropolita Mate Uznića, a zaključuje Pogovor iz pera umirovljenog mostarsko-duvanjskog biskupa Ratka Perića. Knjiga je opremljena i bogatim slikovnim prilogom te ima 391 stranicu.

„Ove uspomene mons. Milana Simčića kao svjedoka jednog teškoga i krvava stoljeća, štivo su koje se čita gotovo bez daha. No one su, napose u posljednjem dijelu, i svojevrsna Simčićeva filozofija povijesti, štoviše teologija povijesti, svjetske i naše nacionalne, one civilne i one crkvene. S njegovim se zaključcima i vizijama možemo i ne moramo složiti. No, kako god ih se primilo, sigurno je da im se ne može zanijekati originalnost i erudicija, analitičnost i refleksivnost. One su plod Simčićeva pronicljiva uma, ali ne samo uma, nego i srca. Života beskompromisna u dimenzijama triju njegovih velikih ljubavi: ljubavi prema Bogu, ljubavi prema Katoličkoj Crkvi i ljubavi prema hrvatskoj domovini. Zato one i jesu svjedočanstvo koje trajno ostaje“, napisao je dr. Trogrlić u svom pismu.

Dr. Medved je prikazujući dijelove knjige okupljene uveo i u povijesni kontekst opisanih zbivanja. „Kao što govori naslov, radi se o svjedoku 20. stoljeća. Radi se o svjedočanstvu naših lokalnih prilika, svjedočanstvu nacionalnih hrvatskih problema, svjedočanstvu crkvene situacije u Rijeci, Riječkoj biskupiji, Riječko-senjskoj nadbiskupiji i Riječkoj nadbiskupiji, svjedočanstvu o središtu Katoličke Crkve, Svetoj Stolici kroz više pontifikata koji su obilježili njegov život: Pio XII. 1939.-1958.; Ivan XXIII. 1958.-1963.; Pavao VI. 1963.-1978.; Ivan Pavao I. 1978. i osobito Ivan Pavao II.  1978.-2005., Benedikt XVI. 2005.-2013. i papa Franjo od 2013.“

Objasnio je i narav memoara kao književne forme, oni su tekst u kojem pisac izlaže vlastite uspomene na neka značajna zbivanja u kojima je sudjelovao ili im je svjedočio. Stoga ni ova knjiga nije objektivan povijesni izvor nego autorov prikaz. Memoari spajaju povijesni interes i pripovjedni način izražavanja, a nastoje s vremenskim odmakom i sviješću o posljedicama i utjecajima prošlih događaja pisati o prošlosti.

U kontekstu jubileja 100. obljetnice uspostave biskupije sa sjedištem u Rijeci, koja će biti obilježena sljedeće godine, dr. Medved je istaknuo da knjiga upućuje na kompleksne društvene i crkvene odnose tijekom 20. st., ali je ona i poziv da njegujemo pomirenu kulturu pamćenja.

Marijan Udina istaknuo je osobno poznanstvo s autorom te primijetio kako brojna polja na kojima je Simčić djelovao govore o njegovom izvanredno dobro organiziranom životu, predanosti zadaćama i poslu. Istaknuo je i njegovu značajnu ulogu u nastojanjima da se čuje istina o nepravdi koju je trpjela Crkva i hrvatski narod u jugoslavenskom režimu, a to je činio često ne mareći za vlastitu sigurnost.

Sam autor mons. Milan Simčić prisjetio se nekih događaja iz svog života i djelovanja, a jedan od najznačajnijih bilo je sudjelovanje u pripremama za Drugi vatikanski sabor i rad u Svetom oficiju, Kongregaciji za nauk vjere. Istaknuo je tri stvari koje su obilježile njegov život i bile vidljive u svakom njegovom djelovanju. „Prva je stalno produbljivanje vjere, traženje odgovora na pitanje što znači biti vjernik“, rekao je mons. Simčić. Druga je pastoralni rad s hrvatskom emigracijom i na kraju rad u Svetom oficiju. Zahvalio je Gospodinu na svim milostima, Crkvi i svima s kojima je surađivao te koji su pomogli u realizaciji ove knjige.