Svečano euharistijsko slavlje predvodio je splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić. U koncelebraciji su bili gvardijan Samostana fra Domagoj Volarević, magistar franjevačkih bogoslova fra Siniša Balajić, dekan Katoličkog bogoslova fakulteta fra Šimun Bilokapić, odgojitelji Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu te još oko 20 svećenika. Na misnom slavlju ministrirali su i pjevali franjevački bogoslovi pod orguljaškom pratnjom Ante Čavline.

Nadbiskup je u homiliji izdvojio nekoliko događaja iz života sv. Franje koji su imali odlučujući utjecaj za njegov duhovni rast do iskustva Krista da je kao i Pavao mogao reći: „Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni“. U prvom je redu nadbiskup podsjetio da se o prvih 20 godina Franjina života ne zna puno, već jedino da je slijedio ispraznosti koje mu je nudila okolina koja je u tom vremenu težila za priznanjem, slavom, ovozemaljskim ispunjenjima. Ipak, Franjo nije bio duhovno neosjetljiv čak ni tada, a to se vidi iz njegova pomaganja siromasima. Taj se svetac poslije uputio u rat u kojem je Asiz bio poražen, a Franjo je završio u zarobljeništvu doživjevši tako poniženje, a potom se i razbolio. Ti porazi pomogli su mu da svome životu dade novo usmjerenje, bude još darežljiviji, osjetljiviji na siromahe i na Boga. „Bog ima svoju pedagogiju davanja i oduzimanja, ranjavanja i liječenja“, ustvrdio je mons. Križić i rekao da tako Bog Franju pomalo odgaja, a on sve više počinje osjećati da ga Bog na nešto poziva, ali nije bio siguran na što.

U povijesti spasenja vidjelo se puno puta kako Bog od osobe traži da iziđe iz svoje sigurnosti, a u tim trenucima inzistira da ima povjerenja u njega, da mu se prepusti, ali i da istovremeno radi na sebi i lomi pretjerane navezanosti na sebe i svoje interese. Franjo prilikom hodočašća na grob sv. Petra susreće siromahe koji prose te im se pridružuje kako bi istinski osjetio život siromaha – onih koji su u svemu ovisni o dobroti drugih. Propovjednik pojašnjava kako Franjo takav potez ne čini kao nekakav igrokaz, već kao čin vjere i poniznosti.

„Franjo je ovdje po prvi puta jače slomio sebe i svoj ego, zgazio svoj ponos i učinio sebe malim“, zaključio je nadbiskup te istaknuo da je za duhovni život važno naučiti prositi upravo zbog poniznosti koja je temelj svim drugim krepostima. Potrebno je znati moliti druge, pitati određena dopuštenja, tražiti mišljenje drugoga i pomoć, oproštenje, ali isto tako biti svjestan da u svemu tome može se biti odbijen. Bez obzira na to, ne bi se trebalo odustati od novih pokušaja prošnje. Ponizno prositi važno je za autentično življenje molitve jer onaj tko u poniznosti ne zna moliti ljude nikada neće naučiti u poniznosti moliti Boga. U ovom je smislu iskustvo poistovjećivanja sa siromasima Franji duhovno pomoglo.

Drugi bitan događaj u Franjinu životu je susret s gubavcem, čovjekom koji u tom vremenu nije pripadao nikome. Franjo u trenutku kada je ugledao toga čovjeka biva ganut njegovom situacijom te silazi s konja, daje mu novca i poljubac. Tim činom Franjo je doživio preobrazbu sebe i osjetio da je više primio od gubavca nego što mu je dao. Gubavac mu je pomogao u oslobođenju od samoadoracije. Tako se dogodila promjena života u kojoj s dobrih namjera Franjo prelazi na djela. U tom susretu bio je pozvan učiniti nešto čemu se protivi sama narav, a na taj način u njegovu se životu mijenjaju ljestvice vrijednosti. Nakon čina poniznosti koji zahtijevaju heroizam, on dolazi do objave Boga i glavnih vrijednosti u životu čovjeka, slike Božje, te postaje svjesniji svog unutarnjeg svijeta. „Svi mi imamo neke naše gubavce pred kojima se moramo lomiti ako želimo veća duhovna postignuća“, istaknuo je nadbiskup i dodao da se ta lomljenja moraju događati zbog Boga, a ne zbog skrivenih interesa. Kada se ti lomovi čine iz vjere i ljubavi, onda oni preobražavaju život. Međutim, ako se događaju iz neke lažne poniznosti kojom se želi izbjeći ono što se od čovjeka traži, tada raste njegova oholost. U tim je trenucima svima lako reći da su nitko i ništa te se poniziti do poda kako bi to breme prenijeli na neka tuđa leđa. „Sv. Franjo nije tražio tuđa leđa, nego je podmetnuo svoja i zato je Bog preko njega mogao učiniti silna djela“, zaključio je mons. Križić.

Na kraju mise prisutnima se obratio gvardijan fra Domagoj Volarević koji je zahvalio nadbiskupu Križiću što je predvodio misno slavlje i svima koji su na bilo koji način sudjelovali u pripremi proslave. Posebno je pozdravio bogoslove Centralnog bogoslovnog sjemeništa koji svake godine sudjeluju u proslavi te mnoštvo vjernika koje se ove godine okupilo kako bi zajedno s franjevačkom braćom proslavili njihova nebeskog zaštitnika i utemeljitelja Reda manje braće.