Pozdravne govore izrekli su prof. dr. sc. Jasenka Gudelj, ispred Sveučilišta Ca’ Foscari iz Venecije, akademkinja Silvana Vranić iz Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU-a u Rijeci s Područnom jedinicom u Puli, načelnik Općine Pićan Dean Močinić  te preč. Antun Kurelović, župnik Nadžupe Navještenja Blažene Djevice Marije u Pićnu.

Načelnik Močinić je istaknuo kako su Pićanci su ponosni na činjenicu da je ono što Pićan izdvaja u odnosu na ostala naselja središnje Istre to da je barem 12 stoljeća u kontinuitetu bio sjedište biskupije. Podsjetio je i na znanstveni skup koji je održan 2008. u prilici 220. obljetnice ukinuća biskupije koji je urodio plodom monografije koja i 16 godina kasnije izaziva veliki interes. Zahvalio je idejnom začetniku tog susreta dr. Elvisu Orbaniću. „Čast nam je i veliko zadovoljstvo što su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, naša najviša znanstvena ustanova, i ERC projekt pri prestižnom sveučilištu Ca Foscari iz Venecije, prepoznali vrijednost Pićna i uključili se u organizaciju ove znanstvene manifestacije. Posebno zahvaljujem voditeljici Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU-a u Rijeci akademkinji Silvani Vranić kao i prof. dr. sc. Jasenki Gudelj, glavnoj istraživačici na ERC projektu koje su sa velikom susretljivošću prihvatile ovu našu namjeru te konkretno poduprle program.” „Siguran sam da će i rezultat ovog kolokvija uroditi plodom lijepe i sadržajem bogate knjige koja će krasiti police kako pićanskih obitelji tako i brojnih knjižnica u Hrvatskoj i inozemstvu. Na taj način prenoseći kulturnu baštinu Pićanštine u svijet doprinijeti će se još brojnijem i organiziranijem posjetu znatiželjnika u ovaj naš gradić te upečatljivije pozicionirati Pićan na karti nezaobilaznih ruta kulturnog i vjerskog turizma”, rekao je zaključno načelnik.

Prvo izlaganje o temi „Antonio Zara Akvilejac: Pićanski biskup (1601. – 1621.)” održao je dr. sc. Elvis Orbanić sa Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU-a u Rijeci Područne jedinica u Puli. „Antonio Zara osebujna je pojava u nizu posttridentiskih prelata i ne samo Istarskog poluotoka”, rekoa je Orbanić. „U puna dva desetljeća upravljanja Pićanskom biskupijom istaknuo se u svojstvu naručitelja tri veća graditeljska projekta. Prvi je u nizu pićanski biskupa ranoga novoga vijeka realizirao proširenje katedrale od preoblikovanja njezinoga prezbiterija do produženja glavnoga broda. Radio je na obnovi pićanske biskupske rezidencije, te je zaslužan za današnji izgled ulaznih mjesnih vrata. U sva tri graditeljska poduhvata posvjedočen je kroz zapise svoga imena u spomen-pločama pripadajućih građevina.”  Dr. Orbanić je, osim na valorizaciji dosadašnje historiografije, izlaganje temeljio i na novootkrivenim arhivskim dokumentima pohranjenim u Apostolskom vatikanskom arhivu, Austrijskom državnom arhivu, Kućnom i dvorskom državnom arhivu u Beču, Biskupijskom arhivu u Udinama, Državnom arhivu u Rijeci i Župnom arhivu u Pićnu.

Uslijedilo je predavanje prof. dr. sc. Jasenke Gudelj sa Sveučilišta Ca’ Foscari u Veneciji o temi „Biskupi Antonio Zara i Giovanni Giuseppe Bonifacio Cecotti i monumentalizacija pićanske katedrale”. „Pićanska katedrala, kao sjedište jedine povijesne biskupije u sklopu Habsburške Istre, imala je nesumnjivo značajnu ulogu u procesima konfesionalizacije i teritorializacije 17. i 18. stoljeća, pri čemu je simbolička vrijednost njezine arhitekture svakako nadilazila važnost samog gradića u kojem se nalazi”, rekla je te je u tom kontekstu predstavila dvije kampanje proširenja katedrale koje i danas određuju njezin izgled, a mogu se očitati kao posljedice dva odlučujuća trenutka u crkvenoj i političkoj povijesti šire regije. „Tako biskup Antonio Zara (1601. – 1621.), daje preoblikovati svetišni prostor i nalaže produženje broda, želeći prilagoditi prostor novim liturgijsko-sakramentalnim normama nakon Tridentskog sabora. Ove izmjene valja također vidjeti i kao izraz nesumnjivog biskupovog interesa i poznavanja teorije arhitekture koje se mogu očitati iz njegove pisane ostavštine. Za znatno proširenje 18. stoljeća bit će pak zaslužan biskup Bonifacio Cecotti (1741. – 1765.), koji 1753. godine daje dograditi nizove bočnih kapela, davši katedrali današnji monumentalni oblik. I ovu je pregradnju potrebno promotriti u kontekstu novonastalih okolnosti po ukinuću Akvilejske patrijaršije koje je rezultiralo potpadanjem Pićanske biskupije pod Goričku nadbiskupiju“, rekla je prof. Gudelj.

Prof. dr. sc. Damir Tulić i dr. sc. Mario Pintarić s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci izložili su temu „Mramor u pićanskoj stolnici: riječki kipar Antonio Michelazzi u službi biskupa Jurja Franje Ksavera Marottija“. U izlaganju je iznesen podatak da je svetištu nekadašnje pićanske katedrale Navještenja Marijina 1735., unatoč skromnoj biskupskoj blagajni, podignut novi glavni mramorni oltar. Juraj Franjo Ksaver Marotti je uspio osigurati dovoljno sredstava za njegovu narudžbu. Školovani je prelat svoju mladost proveo u Rimu gdje je stekao visoko obrazovanje i razvio afinitet prema umjetnosti. Središte europske kulture i crkvene moći formiralo ga je i kao značajnog budućeg naručitelja umjetničkih djela čime je uvelike doprinio kulturnom životu svoje biskupije. Marotti je mramorni oltar sa skulpturama svetih pićanskih zaštitnika naručio u rodnoj Rijeci kod altarista i kipara Antonija Michelazzija (1707. – 1771.). Upravo je u tom trenutku karijera udomaćenog majstora doživjela veliki uzlet te će mu nakon Pićna uslijediti prestižne narudžbe za Graz, Celje i Zagreb. Biskup je ponovno odlučio angažirati Michelazzija i prilikom opremanje obiteljske kapele u riječkoj isusovačkoj crkvi sv. Vida. Tako je kipar 1736.  isklesao monumentalan i raskošan mramorni oltar svetog Franje Ksaverskog za kojeg je Marotti kao istaknuti erudit pomno odabrao ikonografski program. U izlaganju je ukazano na neke dosad nepoznate veze između pićanskog biskupa Marottija i riječkog kipara Michelazzija, a glavni je oltar iznova predstavljen u kontekstu majstorova opusa nastalog tijekom 1730-ih godina. Izrečen je osvrt i na ostale mramorne oltare u nekadašnjoj pićanskoj katedrali iz druge polovice 18. stoljeća.

Dr. sc. Iva Jazbec Tomaić s Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, Odsjeka za likovne umjetnosti te Katedre za povijest umjetnosti i opće predmete, govorila je o do danas očuvanim svilama Pićanske katedrale. „U nekadašnjoj pićanskoj katedrali sačuvane su skupocjene svile nastale u razdoblju od 15. do 18. stoljeća. Zbirka se ističe raznovrsnošću materijala koji će se u izlaganju kontekstualizirati s obzirom na kvalitetu i povijesno-umjetnički značaj. Najranije je moguće datirati fragmente grimiznih baršuna bez uzorka kao i one s uzorkom ferronnerie tipa karakteristične za talijansku produkciju sredine 15. stoljeća. Fragmentarnost ovih komada ukazuje da je riječ o preostacima svila koje su nekada bile dijelom znatno većih cjelina. U zbirci se nalazi i komplet liturgijskog ruha izrađen od venecijanskog grimiznog damasta iz druge polovice 16. stoljeća. Damast je dekorom blizak onome pronađenome u olupini venecijanskog broda Gagliana Grossa koja je potonula 1583. godine kod otočića Gnalića, a s obzirom na dobru očuvanost i čitkost kompozicije pićanski je primjer jedan od najznačajnijih nalaza ove tipologije. Stanje liturgijske opreme u 17. je stoljeću očito bilo vrlo loše kada je pićanski biskup Andrea Daniel di Raunnoch 1685. naložio kupnju novih paramenata i opreme koja je  naručena u Veneciji. Tom je prilikom možda nabavljen do danas sačuvani komplet izveden od zelenog damasta posljednje četvrtine 17. stoljeća. Venecija je ostala dominantni centar pribavljanja skupocjenih svila za potrebe krojenja liturgijskog ruha i u 18. stoljeću obzirom da tom produkcijskom središtu valja pripisati i sačuvani damast lancé sa uzorkom bizarne tipologije kao i skupocjeni ganzo nastao između 1715. i 1720. Godine”, rekla je, među ostalim, dr. Jazbec Tomaić.

Posljednje izlaganje, „Liturgijska srebrnina pićanske katedrale – prilog poznavanju venecijanskog zlatarstva” održala je dr. sc. Mateja Jerman iz Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture i medija. Ona je napomenula da se liturgijska srebrnina sačuvana u pićanskoj katedrali može datirati u razdoblje od 16. do 20. stoljeća, a predmeti nastali tijekom ranog novog vijeka, do ukinuća Pićanske biskupije, mahom su venecijanske proizvodnje. „Najznačajniji je zlatarski predmet, već poznata, pokaznica biskupa Giovannija Barba (1525.-1547.), rad venecijanske radionice ‘Croze’ koja je djelovala od kraja 15. pa sve do 18. stoljeća. Iako pomalo rustične obrade, s venecijanskim zlatarstvom se može povezati i relikvijar u obliku ruke s moćima svetog Nicefora, prvog pićanskog biskupa. Zlatari djelatni u središtu Presvijetle Republike izradili su i nekoliko kaleža raznolikih dekorativnih kompozicija koji ukazuju na razvoj dekorativnog rječnika venecijanskog zlatarstva od kraja 16. do početka 18. stoljeća. Na njima je vidljiva ornamentika orijentalnog podrijetla, ukrasi renesansnog repertoara, elementi Kristološke muke i rocaille dekorativni motivi. Na visećim svijećnjacima ovješenima u interijeru katedrale primjećuju se utjecaji naturalističke struje baroknog stilskog razdoblja koja je u Veneciji bila aktualna krajem 17. i tijekom prve polovice 18. stoljeća.” U izlaganju su navedeni primjeri liturgijske srebrnine analizirane temeljem komparativnih primjera sačuvanih na prostoru koji je bio pod vladavinom Presvijetle Republike ili pod njezinim umjetničkim utjecajem, a s ciljem valorizacije tih djela u kontekstu venecijanskog zlatarstva ranog novog vijeka.

Kolokvij je završio obilaskom nekadašnje pićanske katedrale te diskusijom. Događaj je realiziran suradnjom istraživačkog projekta ERC AdriArchCult, Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Rijeci s Područnom jedinicom u Puli i Općine Pićan.