Kardinal je istaknuo da broj kršćanskih mučenika ne odgovara broju proglašenih blaženim ili svetima te se još jednom prisjetio Akasha Bashira, mladog Pakistanca koji je zaustavio bombaša samoubojicu i pri tom poginuo.

Brojne su priče o mučenicima koje su se pojavile tijekom različitih sjednica na ovoj konferenciji. Prefekt Dikasterija sažeo je teme konferencije te je u svojim zaključcima ponajprije istaknuo kako “mučenici nisu bili i nisu heroji neosjetljivi na strah, tjeskobu, paniku, užas, fizičku i psihičku bol”. Tako je profesor Andrea Riccardi u svom izlaganju “govorio o snazi ​​u slabosti i snazi ​​u slabosti”. Kardinal je također istaknuo da iz različitih izlaganja proizlazi da “broj kršćanskih mučenika uopće ne odgovara onima koji su proglašeni blaženima ili svetima” i “postoji, naprotiv, cijela, velika populacija mučenika”, također zato što ” iz mučenika kršćani rastu, ali iz kršćana mučenici cvjetaju.”

Danas postoji i problem “zaborava” u pogledu povijesti mučenika, primijetio je kardinal Semeraro. Istaknuto je to u izlaganju profesora Jana Mikruta, koji je rekao da “jedna od negativnih karakteristika modernog doba leži u činjenici da se sjećanje na prošlost često zanemaruje” i da “neka društva žive u skladu s pogrešnim predrasudama da ne postoji ništa izvanredno vrijedno sjećanja”. Za Kardinala, sve bi to moglo proizaći iz “onog spljoštenja sadašnjosti koje karakterizira naše doba, čime se briše ne samo prošlost, nego i budućnost”. I kako onda ne razmišljati o prvim kršćanima koje je pisac Pisma Diognetu opisao kao ljude koji “ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobiti život”, koji su “prihvaćajući svagdje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time predlažu izvanredan i po jednodušnom mišljenju svih nevjerojatan način života”, koji „žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa krajina domovina, a svaka domovina tuđina.” “Upravo je ta stranost identificirala kršćanina i to je bio razlog i korijen njegove ‘svetosti'”. A Romano Guardini, dodao je Kardinal, pomaže nam shvatiti da sveci nisu “stroge figure” koje nalazimo u našim crkvama, “veliki ‘izoliti’ kršćanstva”, nego “su ljudi, koji žive u Korintu, u Solunu, u Efezu ili bilo gdje, koji vjeruju, nadaju se, bore se protiv svoje krhkosti i nemaju mnogo izvanrednog za pohvaliti se u svom vjerskom životu.” No, ne smijemo zaboraviti da su u prvim stoljećima oni koji su se odlučili biti kršćani, piše Guardini, “postali stranci svojoj sredini” i suočili se, za ljubav Božju, s nepovjerenjem i poteškoćama. Bio je to izbor koji je “zahtijevao odricanje za odricanjem i često dovodio do ugnjetavanja i smrti.”

Među uzornim likovima navedenim tijekom konferencije, kardinal Semeraro podsjetio je na onaj kojeg su opisali Paolo Affatato, voditelj Azijskog odjela Vatikanske agencije Fides, i profesorica Lodovica Maria Zanet: na Akasha Bashira, mladog Pakistanca. On je 15. ožujka 2015., dok je obavljao poslove osiguranja, uočio teroristu samoubojicu koji je htio ući u crkvu, spriječio ga je u njegovu naumu zagrlivši ga i tako je s njime i poginuo. “Slika je to koja nam puno govori o mučeništvu i daru života”, rekao je Kardinal. I ako “danas, u našem dijelu Europe koji uključuje Rim, nemamo progona i sam Koloseum je scena za naš Via Crucis i jubilarne proslave ‘novomučenika'”, “mi smo i dalje ravnodušni”. No tu se radi o pozivu na svetost u suvremenom svijetu, kako tumači papa Franjo u apostolskoj pobudnici Gaudete et exsultate. “Izrugivanje koje pokušava unakaziti našu vjeru i učiniti nas smiješnima” čini aktualnom riječ evanđeoskog blaženstva: nema progonstva, ali ima ravnodušnosti, odnosno ismijavanja. A za Papu je svetost “svaki dan prihvatiti put evanđelja unatoč tome što nam stvara probleme”.

Danas je profesorica Zanet podijelila svoja razmišljanja o temi dara života u odnosu na suvremenu antropologiju, a profesor Maurizio Faggioni, s Akademije Alfonsiana, analizirao je neke teološke i proceduralne aspekte dara života. S predavačima je bio i tajnik Dikasterija za kauze svetaca, msgr. Fabio Fabene koji je objasnio povijesni i proceduralni ekskurs za ponovno čitanje nekih iskustava svetosti u svjetlu dara života. Prije svega, Fabene je podsjetio na motuproprij pape Franje od 11. srpnja 2018. Maiorem hac dilectionem o daru vlastitog života kao “novom putu u procesu beatifikacije i kanonizacije, a koji je različit od postupaka za mučeništvo i življenje kreposti na herojski način”. Kardinal je potom podsjetio na slučajeve iz prošlosti osoba “čija bi smrt danas spadala u žrtvu života, ali koji su beatificirani zbog herojskog načina življenja kreposti”. Među njima su sv. Alojzije Gonzaga i sv. Damiano iz Molokaija.

Pogled se proširio i na novije kauze koje se tiču ​​dara života: npr. Albino Badinelli i Vincent Robert Nuovi ili poljski misionar Jan Czuba, kojeg su ubili u Demokratskoj Republici Kongo gdje je radio, zatim Ignacije Echeverríe De Imperial, mladi Španjolac ubijen u Londonu 3. lipnja 2017. u terorističkom napadu na London,  a čija je kauza “u vrlo ranoj fazi”. “Dar života ne može zanemariti savršenstvo milosrđa, koje u ovom slučaju ipak nije rezultat dugotrajnog, brzog i radosnog ponavljanja kreposnih djela, nego je to jedan herojski čin koji zbog svoje radikalnosti, neopozivosti i ustrajnosti usque ad mortem, u potpunosti izražava kršćansku opciju”, istaknuo je msgr. Fabene. “Ako se herojski čin dara života nastavi i dalje tijekom godina, mogao bi u konačnici spadati u kategoriju herojskih vrlina.” Tajnik Dikasterija također se osvrnuo i na istraživanje koje je proveo Censis o vjeri u Italiji koje otkriva da se “visok postotak stanovništva još uvijek poziva na evanđeoske vrijednosti, ali na sve više individualistički način”. Ovdje nas, istaknuo je, “ova naša braća i sestre, koji su svoj život učinili darom, pozivaju da se ne usredotočimo na sebe, nego da se otvorimo drugima”.