Objavljen njemački priručnik o istočnim katoličkim Crkvama
FOTO: Vatican Media // Susret pape Franje i katolikosa Mar Awe III., patrijarha Asirske Crkve Istoka
Freiburg (IKA)
Objavljen je priručnik „Die katholischen Ostkirchen“ (Istočne katoličke Crkve) koji na njemačkom jeziku pruža pregled o nastanku, povijesti i sadašnjosti 23 Crkve koje su u crkvenom jedinstvu s Rimokatoličkom Crkvom, ali imaju vlastitu liturgiju, crkveno pravo i druga samostalna tradicijska obilježja.
Austrijska katolička novinska agencija Kathpress u izvješću o Priručniku u utorak 19. studenoga podsjeća da je odlukom pape Pavla VI. prije 60 godina, 21. studenoga 1964., stupio na snagu dekret Drugog vatikanskog koncila o istočnim Crkvama „Orientalum Ecclesiarum“. Time je na poseban način vrednovano bogato istočnocrkveno naslijeđe unutar Katoličke Crkve. Šesnaest znanstvenika iz različitih zemalja u povodu toga jubileja u priručniku je objedinilo prikaze tih Crkava.
Prvi dio priručnika bavi se temeljnim pitanjima i pregledom najmanje 23 katoličke istočne Crkve. U drugom dijelu predstavljene su pojedinačne Crkve, pri čemu je vidljivo da uz načelno otvorena teološka, ekleziološka, crkvenopravna i ekumenska pitanja postoje i različiti pogledi o samom broju tih Crkava.
Katoličkim istočnim Crkvama smatraju se samostalne Crkve („Ecclesiae sui iuris“ – Crkve vlastitoga prava), nastale iz zajednica istočnog kršćanstva, iz pravoslavnih i istočno-pravoslavnih Crkava, koje su tijekom vremena stupile u uniju s Rimom.
Sve katoličke istočne Crkve priznaju papu kao poglavara, ali istodobno posjeduju različito izražena unutarcrkvena autonomna prava. Imaju vlastito crkveno pravo, utvrđeno ispravom Codex Canonum Ecclesiarum Orientalum (CCEO) iz 1990. godine, uz odgovarajuća specifična vlastita pravila. Katoličke istočne Crkve slave liturgiju prema vlastitim obredima, koji mogu biti bizantski, zapadnosirski, istočnosirski, koptski ili armenski. U gotovom svim katoličkim istočnim Crkvama ima oženjenih svećenika. Sakramentalna praksa razlikuje se u nekim pojedinostima od one u Rimokatoličkoj Crkvi, a dijelom postoje i različiti sadržaji teološkog učenja.
Uslijed migracijskih kretanja posljednjih deset godina, prouzročenih u prvom redu dramatičnim stanjem na Bliskom istoku i u Ukrajini, na Zapad su stigli brojni vjernici katoličkih istočnih Crkava. Ta činjenica donosi izazove za te Crkve u dijaspori, a istodobno potiče njihovu prepoznatljivost u javnosti.
Istočne katoličke Crkve dijele se u skladu s njihovim statusom na patrijarhatske (s vlastitim patrijarhom na čelu), velikobiskupske (s vlastitim velikim biskupom), metropolitanske (s metropolitom), kao i na eparhijske odnosno egzarhatske Crkve te na Crkve bez vlastite hijerarhije. Upravo zbog onih bez vlastite hijerarhije ne postoji pravno relevantni broj tih Crkava, a stručnjaci su broj 23 naveli kao okviran, dok pojedinci smatraju da ih ima više.
Posebnost u crkvenopravnom i pastoralnom smislu predstavljaju i istočnocrkveni ordinarijati, koji obuhvaćaju nekolicinu istočnih Crkava, a nalaze se pod nadležnošću rimokatoličkog mjesnog biskupa. Takvi ordinarijati postoje u Austriji, Argentini, Brazilu, Francuskoj, Grčkoj, Rumunjskoj i Španjolskoj.
Priručnik „Die katholischen Ostkirchen“ objavila je izdavačka kuća Herder u Freiburgu.