Draga braćo i sestre,
1. Približavamo se Velikome jubileju dvotisućljeća od rođenja Isusa Krista, utjelovljene Riječi Božje. To će slavlje otvoriti vrata trećem kršćanskom tisućljeću. Ovih posljednjih godina priprave Crkva se obraća Bogu našemu Ocu promišljajući otajstvo Njegova bezgranična milosrđa. On je Bog iz kojega izvire cijeli život i kojemu se sve vraća; On je onaj koji nas prati od rođenja do smrti kao naš prijatelj i suputnik.
Za Svjetski dan sredstava društvenog priopćivanja ove sam godine izabrao temu “Javna glasila: prijateljska prisutnost ukorak s onima koji traže oca”. Tu su uključena dva pitanja: kako sredstva društvenog priopćivanja mogu više djelovati s Bogom nego protiv njega? Kako ta sredstva mogu biti “prijateljska prisutnost” u životu onih koji traže ljubaznu Božju prisutnost? To uključuje priznanje činjenice i poticaj zahvalnosti. Sredstva društvenog priopćivanja doista, ponekad, onima koji traže Boga pružaju mogućnost na novi način čitati kako knjigu prirode, područje znanosti, tako Knjigu objave, Bibliju, područje vjere. Tema napokon uključuje poziv na nadu: da se oni koji su odgovorni u svijetu javnih glasila sve više zauzimaju radije u pomaganju, nego u sprečavanju istraživanja punog značenja same biti ljudskoga života.

2. Postojati kao ljudska bića znači dati se na traženje; i, kao što sam istaknuo u nedavnoj svojoj poslanici Fides et ratio, cjelokupno ljudsko traženje je, napokon, traženje Boga: “Vjera i razum su kao dva krila kojima se ljudski duh uzdiže prema promatranju istine. Bog je postavio u ljudsko srce želju za spoznajom istine, i, na kraju spoznajom samoga Njega, kako bi, poznavajući ga i ljubeći ga mogao doseći cijelu istinu o samome sebi” (1). Veliki Jubilej bit će slavljenje Boga koji je cilj svega ljudskoga traženja, slavljenje beskrajne dobrote koje su željni svi muškarci i sve žene, premda često zapriječeni grijehom što je, kako reče sv. Augustin, kao da se prava stvar traži na krivom mjestu (usp. Ispovijesti, X. 38). Griješimo kad tražimo Boga ondje gdje ga se ne može naći.
Stoga, obraćajući se “svima koji traže oca”, što je predmet ovogodišnjega Svjetskog dana sredstava društvenog priopćavanja, obraćam se svim muškarcima i svim ženama. Svi traže, ali ne traže svi na pravom mjestu. Tema priznaje izvanredni utjecaj javnih glasila u suvremenoj uljudbi, i otud njihova izvanredna odgovornost u svjedočenju istine o životu, o ljudskom dostojanstvu, o izvornom značenju naše slobode i uzajamne međuzavisnosti.

3. Prateći hod ljudskoga traženja, Crkva želi biti prijateljica javnih glasila, znajući da će svaki oblik suradnje biti svima na dobro. Suradnja također znači bolje upoznavanje jednih s drugima. Ponekad odnosi između Crkve i javnih glasila mogu biti poremećeni uzajamnim nerazumijevanjem koje rađa bojazan i nepovjerenje. Istina je da se crkvena kultura razlikuje od kulture javnih glasila: sukobljavanje je glede nekih točaka zaista veliko. Ipak, nema razloga da razlike onemoguće prijateljstvo i dijalog. Često u najdubljim prijateljstvima upravo razlike ohrabruju stvaralaštvo i utvrđuju veze.
Gajenje sjećanja, koje je Crkvi vlastito, može bavljenje javnih glasila prolaznim vijestima spasiti od zaborava koje nagriza nadu; javna glasila mogu, pak, sa svoje strane pomoći Crkvi naviještati evanđelje u cijeloj njegovoj trajnoj svježini, u stvarnoj ljudskoj svakodnevici. Gajenje mudrosti koje je Crkvi vlastito, može izbjeći da gajenje izvješćivanja urodi besmislenim gomilanjem činjenica; dok sredstva društvenog saobraćanja mogu pomoći crkvenoj mudrosti da bude pozorna pred uvijek novim spoznajama koje probijaju u naše doba. Crkveno gajenje radosti može kulturu razonode što ju gaje javna glasila, spasiti da ne postane bezdušni bijeg od istine i odgovornosti; sredstva društvenog priopćivanja mogu Crkvi pomoći da bolje shvati kako privlačnije i ugodnije saobraćati s osobama. Eto samo nekih primjera kako tijesna suradnja u duhu prijateljstva i na dublje razine može pomoći i Crkvi i javnim glasilima služiti muškarcima i ženama našega doba u traženju smisla i samoostvarivanja.

4. Najnovijim razvojem informatičke tehnologije mogućnost saobraćanja među pojedincima i skupinama u svakom dijelu svijeta veća je nego ikada. Ipak, premda protuslovno, upravo snage koje vode boljem saobraćanju mogu povećati otuđenje i egocentrizam. Živimo, dakle, u doba prijetnje i obećanja. Nema čovjeka dobre volje koji bi htio da prevlada prijetnja proizvodeći još više ljudske patnje, osobito ne na kraju stoljeća i tisućljeća koje je upoznalo svoj dio nesreća.
Gledajući, pak, s velikom nadom na novo tisućljeće, nadajući se da će biti i u Crkvi i u javnim glasilima osoba spremnih na suradnju kako bi se zajamčilo da obećanje nadvlada prijetnju, uzajamnost da nadvlada otuđenje. Tako će svijet javnih glasila sve više za sve osobe postati prijateljska prisutnost, pružajući im “vijesti, vrijedne pamćenja, izvješća bogata mudrošću i razonodu iz koje izvire radost”. To će biti svijet u kome će Crkva i sredstva javnog priopćivanja moći zajedno djelovati za dobro čovječanstva. To je potrebno ako želimo da moć javnih glasila ne bude razorna sila, nego stvaralačka ljubav, odraz ljubavi onoga Boga “koji je svima Otac, koji je nad svima, koji po svima djeluje i u svima je prisutan” (Ef 4,6).
Neka bi svi koji djeluju u svijetu sredstava društvenog priopćivanja, upoznali radost Božanskog prijateljstva kako bi, spoznavši prijateljstvo Božje mogli biti prijatelji svim muževima i ženama u hodu prema kući Oca kojemu čast i slava, hvala i zahvalnost, sa Sinom i Duhom Svetim u vijeke vjekova.

Iz Vatikana, 24. siječnja 1999. na svetkovinu sv. Franje Saleškoga

Ivan Pavao II.