Euharistijsko slavlje je predvodio zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, a suslavitelji su bili bolnički kapelan KB Dubrava fra Renato Galić, gvardijana samostana Hercegovačke franjevačke provincije u Zagrebu fra Slaven Brekalo, prorektor kvalitete, identiteta i poslanja na Hrvatskom katoličkom sveučilištu fra Ante Crnčević.

Blagoslov novoopremljene kapele u KB Dubrava prije 20 godina predvodio tadašnji zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, a najveće zasluge za novu kapelicu idu dugogodišnjem bolničkom kapelanu fra Zoranu Senjaku.

Euharistijskom slavlju nazočili su članovi Ravnateljstva KB Dubrave na čelu s ravnateljem prof. dr. sc. Ivicom Lukšićem.

U uvodu u misno slavlje biskup Šaško kazao je kako „svećenici ne mogu puno učiniti, ako su sami. Zbog toga je dragocjeno svećeničko zajedništvo i suradnja s vjernicima laicima, uvijek pazeći na evanđeosku srž koja je u predanosti bližnjima i u poniznosti. To povezuje živote ljudi koji nemaju samo zanimanje, nego žive svoje zvanje; takav je i svećenički i liječnički poziv.“ Prenio je pozdrave i molitvenu blizinu zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše te umirovljenog zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića.

Tumačeći liturgijska čitanja treće nedjelje došašća biskup Šaško u propovijedi je rekao kako „svaki čovjek osjeća da je otajstvo života samo djelomice u njemu, a da je ključ za njegovo razumijevanje izvan nas, život onkraj naših uvida, jer u sebi nosimo nemir traženja i čežnju za skladom. Taj prorok koji viče u pustinji, koji poziva i doziva ljude, kao da zna nešto više o ljudskoj žeđi za srećom, o odlascima i bjegovima, o povratku i novim početcima. Ivana pitaju o svakidašnjici, jer način na koji se odnosimo prema ljudima očito se tiče i Boga; i način na koji se odnosimo prema Bogu odražava se i na ljudima.“

Biskup Šaško, govoreći o kapeli, istaknuo je kako „kada je riječ o ‘kapeli’ kao prostoru, misli se na točno određeni plašt, najpoznatiji plašt u kršćanskoj kulturi, onaj, naime, koji je sveti Martin razrezao, da bi ga podijelio s promrzlim siromahom. Dakle, od latinskoga pojma za relikviju plašta ‘kapela’ je počela označavati prostor u kojemu se taj plašt nalazio. Osobe koje su bile zadužene za čuvanje te uzvišene relikvije dobile su ime – kapelani. Tako svi kapelani, pa i naš fra Renato, odatle vuku ime svoje službe. Od tada sve crkvice, manji molitveni prostori nose ime kapele, a mi u hrvatskome imamo i deminutiv deminutiva, umanjenicu umanjenice u riječi – kapelica! Možda izgleda da suvremene kapele i kapelani u raznim područjima (kao što su: bolnice, sveučilišta, studentski domovi, vojska, parlamenti, zatvori) nemaju više poveznice s tom relikvijom, ali baš i nije tako. Taj nas izvor vraća na bit kršćanstva, na ljubav prema bližnjemu iz Božje ljubavi prema nama i svakomu čovjeku; iz Božje slike koju gledamo u svakome ljudskom biću po Duhu Životvorcu u čovjeku; iz otajstva utjelovljenja Božjega Sina i njegova čovještva po kojemu smo neizmjerno vrijedni u Božjemu naumu.“

Dodao je kako „ima još nešto dublje što povezuje kapelu, taj plašt, s brigom za nemoćne i bolesne, a to je palijativna skrb. Riječi koje su povezane s ‘palijativom’ dolaze od latinske riječi pallium koja je također u rimskoj kulturi označavala ‘plašt’. U kršćanstvu se ponovno misli na sv. Martina, na njegovu gestu koja je postala simbolom kršćanske duhovnosti koja: prihvaća, zaogrće, utopljuje i grli, poput plašta.“

„Kapela je tu na ulazu, odnosno na izlazu. I kad prolazimo pokraj nje, možemo misliti na poštovanje koje dugujemo Bogu“, naglasio je biskup Šaško i nastavio kako „nam je Bog objavio da mu je važnije i draže, ako ponesemo njegov plašt na jutarnje sastanke, u ambulante i ordinacije; ako jedan dio ponesemo u svoje domove, umorni od pomaganja potrebitima… Jer, ne zaboravimo ni to: došašće je čudesno milosno vrijeme u kojemu poglavito Bog dolazi k nama. On nas, poput plašta prebacuje na svoja ramena; vraća nas u zajedništvu s drugima.“

Na kraju homilije biskup Šaško podsjetio je da se u Evanđelju „riječ ‘voljeti’ uvijek može prevesti glagolima darivanja i davanja. I svako obraćenje čovjeka, svaki susret s Bogom koji nas stubokom mijenja, započinje darivanjem. Nerijetko nailazimo na prijedloge, na učenje da se sigurnost postiže gomilanjem, akumuliranjem; da je sreća u mogućnosti i u kupovanju još jednoga odijela, uz puno drugih koja već posjedujemo. Umjesto toga, Ivan Krstitelj u mehanizam svijeta, želeći ga ‘zaglaviti’, unosi istinu koju izražavaju glagoli: dijeliti, darivati, podariti, podijeliti s drugima. To je zakon života: da bismo primili puninu, potrebna nam je sloboda, spremnost na darivanje. Najviše smo ljudi kada nastavljamo svijet prožimati mirisom i okusom zajedničkoga kruha, darovane topline plašta i blagosti, umjesto nasilja. U ovoj kapeli, po svetima koji su nam pred očima, a osobito u zajedništvu Božje riječi i euharistijskoga dara, učimo biti proroci, bez obzira koliko neznatni izgledali, proroci koji naviještaju i svjedoče Boga koji pjeva i pleše od radosti gledajući krunu svoga stvaranja, čovjeka, govoreći svakoj i svakomu od nas: Pozvan si u moju radost; tvoja radost i mene raduje.“

Nakon euharistijskog slavlja svi su ostali u kratkom druženju i uz okrjepu.

Bolnički kapelan fra Renato Galić, kojem također u radu pomažu fra Slaven Brekalo i fra Serđo Ćavar, pacijentima je KB Dubrave dostupan 24 sata dnevno. Bolničkog se kapelana može kontaktirati na broj mobitela: 098 1986 812 i na mail: kapelan@kbd.hr.

Ove godine su kapelani u KB Dubrava pohodili preko 1000 pacijenata kojima su podijelili svete sakramente i pružili duhovnu pomoć.

Također, tijekom došašća od ponedjeljka do petka slavljene su mise zornice u bolničkoj kapeli; u subotu 14. prosinca organizirana je duhovna obnova za djelatnike u samostanu Hercegovačke franjevačke provincije u Zagrebu, dok su fratri bili djelatnicima na raspolaganju za sakrament pomirenja 17. i 18. prosinca u prijepodnevnim satima.