U Mariji iz Nazareta nalazi se povijest svih nas i Crkve uronjene u našu zajedničku čovječnost, jer je, utjelovljujući se u njoj, Bog pobijedio smrt. O tomu se razmišlja na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, “kako Bog pobjeđuje smrt, nikada bez nas”, jer je naš ‘da’ njegovoj ljubavi ono što može sve promijeniti. Tim je riječima, u petak 15. kolovoza, papa Lav XIV. sažeo značenje današnje svetkovine, tijekom mise koju je predvodio u papinskoj župi svetoga Tome iz Villanove u Castel Gandolfu, gdje od srijede 13. kolovoza popodne provodi drugi dio odmora, objavio je Vatican News.

U propovijedi je Papa podsjetio također na Kristov ‘da’, koji je uništio smrt koja, međutim, u svijetu još nije nestala zbog grijeha ljudi.

Na križu je Isus slobodno izgovorio ‘da’ koji je trebao lišiti smrt njezine moći. Na križu je pobijedilo povjerenje, pobijedila je ljubav koja vidi ono čega još nema, pobijedio je oprost.

Papa je podsjetio da je pod križem bila Marija. Bila je tamo, sjedinjena sa svojim Sinom, rekao je Papa te dodao da se svi možemo s njom poistovjetiti kada ne bježimo i kada na njezin ‘da’ odgovaramo svojim ‘da’.

U mučenicima našeg vremena, u svjedocima vjere i pravednosti, blagosti i mira, taj ‘da’ još uvijek živi i još uvijek se opire smrti. Stoga je ovaj dan radosti dan koji nas obvezuje da izaberemo kako i za koga živimo.

U dan u koji se slavi “cilj“ Marijina postojanja, Papa je istaknuo da je svaki život na zemlji, pa i onaj Majke Božje, kratak i završava, ali da se ništa ne gubi. To nam pokazuje činjenica da himan Veliča koji je izgovorila Marija sada širi svjetlo svih njezinih dana, a Crkva ga nastavlja pjevati iz naraštaja u naraštaj, na kraju svakog dana. Plodnost se Marijinog ‘da’, stoga, nastavlja u plodnosti Crkve i cijelog čovječanstva, kada se prihvati obnavljajuća Božja Riječ, napomenuo je Papa te istaknuo:

Uskrsnuće i danas ulazi u naš svijet. Čini se da prevladavaju riječi i izbori smrti, ali Božji život prekida očaj kroz konkretna iskustva bratstva, kroz nove geste solidarnosti. Doista, prije nego što postane naša konačna sudbina, uskrsnuće mijenja – tijelom i dušom – naš način prebivanja na zemlji.

Marijin Veliča ne samo da evocira njezino iskustvo, nego jača u nadi ponizne, gladne, vrijedne Božje sluge, odnosno one koji, još uvijek u nevolji, već vide nevidljivo: moćne svrgnute s prijestolja, bogate ostavljene praznih ruku, Božja obećanja ispunjena. Božja riječ još uvijek izlazi na vidjelo – istaknuo je Papa – kada zlu suprotstavimo dobro, a smrti život; tada vidimo da s Bogom ništa nije nemoguće. Međutim, ako prevladaju ljudske sigurnosti, određeno materijalno blagostanje i raspuštenost koja uspavljuje savjest, ta vjera može ostarjeti, i tako smrt zauzima njezino mjesto, u oblicima rezignacije i jadikovanja, nostalgije i nesigurnosti.

Umjesto da vidimo kraj staroga svijeta, još uvijek se traži njegova pomoć: pomoć bogatih i moćnih, što je obično popraćeno prezirom prema siromašnima i poniznima. Crkva, međutim, živi u svojim krhkim članovima, pomlađuje se zahvaljujući njihovom Veliča. I danas su siromašne i progonjene kršćanske zajednice, svjedoci nježnosti i oprosta na mjestima sukoba, mirotvorci i graditelji mostova u slomljenom svijetu, radost Crkve, njezina trajna plodnost, prvi plodovi Kraljevstva koje dolazi. Mnogi su od njih su žene.

Sveti je Otac potaknuo da dopustimo da nas obrati Elizabetino i Marijino svjedočanstvo te na kraju, osvrćući se na Majku Božju, objasnio da u njoj, uznesenoj na nebo, ako u ovom životu ‘izaberemo život’, možemo vidjeti svoju sudbinu. Marija – dodao je Papa – dana nam je kao znak da Isusovo uskrsnuće nije bio izolirani slučaj, iznimka, i stoga svi, u Kristu, možemo iskapiti smrt. Ona je onaj splet milosti i slobode koji potiče da budemo puni pouzdanja i hrabri.

Papin je poticaj stoga da izaberemo život, prevladavajući strahove i nesigurnosti, ušutkavajući “glasove smrti” koji nas navode da mislimo na vlastite interese. Mi smo, naprotiv, Kristovi učenici. Njegova je ljubav ono što nas pokreće, tijelom i dušom, u našem vremenu, istaknuo je papa Lav  XIV., pozvavši da kao pojedinci i kao Crkva više ne živimo za sebe.