U organizaciji je – uz Ured za vjernike Mađare Đakovačko-osječke nadbiskupije na čelu s vlč. Robertom Almašijem te domaćeg župnika, dr. sc. Tomislava Ćurića i svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije – pomogla i Demokratska zajednica Mađara u Hrvatskoj. Hodočasnici su se okupili u svetištu Gospe od Utočišta na pozdrav Gospi u 15 sati. Uslijedila je molitvena priprava i prilika za sakrament pomirenja. Liturgijsko pjevanje su prvi put animirali župljani filijale iz Dalj Planine.

Na početku misnoga slavlja prisutne vjernike pozdravio je đakovačko-osječki nadbiskup Hranić te je rekao: „Radujem se i zahvaljujem dragome Bogu za svakoga od vas oko 250 hodočasnika s područja naše Đakovačko-osječke nadbiskupije koji želite osjetiti kako je lijepo pripadati Bogu, kako je lijepo biti njegov i dodirnut njegovom dobrotom, ljubavlju i milosrđem. Hvala vam na odazivu, na otvaranju srca Bogu i na dolasku u Aljmaš. Na osobit način želim izraziti dobrodošlicu hodočasnicima iz Viljanja u Pečuškoj biskupiji koji su s dva autobusa, njih stotinjak, došli u ovo svetište predvođeni svojim župnikom vlč. Augustinom Darnaiem.“

Nadbiskup je zatim pozdravio biskupa predvoditelja misnog slavlja, kao i svećenike Pečuške biskupije: župnika u Sigetu i povjerenika za pastoral vjernika Hrvata u Pečuškoj biskupiji Gabrijela Barića, župnika u Harkanju mons. Ladislava Rontu, župnika u Martincima Ileša Čuzdija i župnika u Šeljinu Josipa Egrija kao i svećenike iz Đakovačko-osječke nadbiskupije: fra Zoltana Dukaija iz franjevačkog samostana u osječkoj Tvrđi, grkokatoličkog župnika u Petrovcima Vladimira Sedlaka, župnika u Branjinu Vrhu, Popovcu i Branjini Gergely Beera, župnika u Zmajevcu, Batini i Kneževim Vinogradima Đulu Andrašija te župnika u Baranjskom Petrovom Selu, Torjancima i Petlovcu Roberta Kirhofera.

U propovijedi biskup Martos podsjetio je vjernike kako je kip Gospe od Utočišta koji se štuje u Aljmašu okrunio sveti papa Ivan Pavao II. Uputio je zatim da kada čovjek krene na hodočašće želi se približiti, pozdraviti, obratiti se Onome koga ljubi i rekao: „Tako i mi, kad dolazimo u svetište, želimo Bogu reći: Abba, Oče! – onako kako nas je učio Isus, naš Spasitelj. Želimo da iz srca provali ono najdublje u nama – ono što nas pokreće, što budi čežnju ili nas tišti. Isus nas je naučio toj nježnoj, povjerljivoj riječi: Abba – Oče! Jer uz strogog Oca uvijek stoji i onaj ljubeći Otac, a mi se često usudimo progovoriti tek kad osjetimo i prisutnost majčinske ljubavi – one u kojoj se osjećamo sigurni. Zato molim da nas ljubav i zagrljaj Blažene Djevice Marije otvori – da u nama probudi vapaj srca, da znamo osloviti svemogućega Boga kao svoga Oca. On je beskrajno velik, ali se svakome od nas zna pokazati kao ‘moj osobni Otac’ – onaj koji čuje moj glas i prima me k sebi, ma koliko različiti bili.“

„Hodočasnicima nade“ u Aljmašu biskup Martos rekao je da samim time što žele smisleno živjeti – već su ljudi nade te im je zatim, služeći se biblijskim slikama, govorio o nadi smokve, nadi pšeničnog zrna, kao i o nadi hodočasnika. „Isus, kada govori prispodobu o smokvi, uči nas o Božjem strpljenju“, rekao je biskup i podsjetio da u Lukinu Evanđelju čitamo kako domaćin traži plodove na smokvi, ali ih ne nalazi te tada vinogradar moli domaćina ‘Ostavi je još ovu godinu, okopat ću je i pognojiti – možda donese plod iduće godine’. „Koliko često i mi živimo u situacijama koje izgledaju bez ploda – u osobnom životu, u Crkvi, u društvu. Koliko puta mislimo da je naš trud uzaludan, da nema više smisla truditi se. Ali tko je u pravu – domaćin ili vinogradar? Tumači kažu: ako domaćina poistovjetimo s Ocem, vinogradar je Krist, koji se zauzima za nas, koji daje samoga sebe. A u toj njegovoj molbi za nas krije se nada – nada da uvijek postoji još jedna prilika, još jedna godina, još jedna ‘godina nade’. To je nada smokve – nada koja nas uči donijeti pred oltar i svoje neuspjehe, i svoje nemoći, i sve ono što nije uspjelo – te zamoliti Gospodina da nam daruje novu šansu. I da i mi drugima znamo dati novu priliku – da ne posiječemo smokvino stablo“, uputio je pomoćni biskup.

Zatim je podsjetio ‘Ako pšenično zrno ne padne na zemlju i ne umre, ostaje samo; ako pak umre, donosi obilat rod’ te rekao „To je nada pšeničnog zrna – nada da će predanje, žrtva i malenost donijeti smisao i plod.“ Vjernike je uputio i da se hodočasnik uvijek nada da će nešto moći ostaviti iza sebe, a primiti novi početak, da će moći oprostiti se od onoga što ga sputava – i otkriti sljedeći korak koji mu Bog pokazuje. „Koliko puta nismo znali kamo ići – a onda se, baš kad smo mislili da je sve zatvoreno, otvorio put. To je nada hodočasnika – vjera da postoji put i da se on rađa pod našim nogama“, rekao je biskup Martos i zaključio: „Od srca vam želim da vapaj vašega srca otvori nebo. O budućnosti ne znamo mnogo; nesigurna je i neizvjesna. Ali nada hodočasnika govori da postajemo slobodni za ono što Bog od nas traži. Naša nada nije samo da ćemo živjeti pošteno, da ćemo se kloniti grijeha, zla i rata – nego da ćemo Krista moći zagrliti, i s Njim biti jedno.“