U koncelebraciji su bili nadbiskup Đuro Hranić i još desetorica svećenika središnjih nadbiskupijskih ustanova. Posluživali su đakovački bogoslovi, a Zbor bogoslova glazbom je pratio liturgijsko slavlje.

Biskup Ivan homiliju je započeo riječima kako smo svi po krštenju postali dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, te da je to dar osobitoga dostojanstva koji nas poziva da, u zajedništvu s Isusom Kristom, živimo onaj najdragocjeniji dar – istinu da smo Božji sinovi i kćeri.

Ukazao je da nas misna čitanja poučavaju kako nam spasenje dolazi od neizmjerne, milosrdne Božje ljubavi. „Neopozivi su dari i poziv Božji!“ – naglašava nam apostol Pavao. „Sva se naša povijest, da tako velimo, ‘umiva’ u toj istini, koja i nama danas otvara put nade i pouzdanja u Božje spasenje. Ujedno nas poziva da u svoj život i djela ugrađujemo istu logiku besplatne, milosrdne ljubavi – kako nas Isus poučava u današnjem evanđeoskom ulomku – da nikada ne smetnemo s uma ono što će nam se ‘uzvratiti o uskrsnuću pravednih’.“

Zatim se biskup Ivan spomenuo posljednjega preminulog biskupa Ćirila Kosa, kao i biskupa Strossmayera, u prigodi 210. obljetnice njegova rođenja i 120. obljetnice smrti. Na osobit se način u homiliji osvrnuo na biskupa Ivana Krapca, Strossmayerova prvog nasljednika, koji je 1910. – nakon pet godina od Strossmayerove smrti – prije 115 godina započeo svoju službu u Đakovu. Njegov životopis nadbiskup u miru Marin Srakić naslovio je: „Biskup dobrotvor i graditelj Sjemeništa“.

Životopis biskupa Ivana Krapca (iz homilije biskupa Ivana)

Rođen je u Karlovcu 19. lipnja 1843. godine. Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je 1866. te je na više mjesta obnašao službe u župnom pastoralu, a najposlije kao župnik župe sv. Petra u Zagrebu. Istodobno je djelovao i u središnjim crkvenim ustanovama, osobito na području crkvenoga prava, iz kojega je stekao doktorat. Bila mu je povjerena i briga za nadbiskupijsko sirotište. Godine 1890. postaje kanonikom, a 1896. imenovan je naslovnim biskupom beogradskim i smederevskim. Godine 1904. posvećen je za biskupa s istim naslovom i službom pomoćnog biskupa te generalnog vikara nadbiskupu Jurju Posiloviću.

Zbog tadašnjih političkih strujanja njegovo imenovanje za biskupa u Đakovu nije se očekivalo, no u kratkom, tek šestogodišnjem razdoblju svoje službe – od imenovanja đakovačkim i srijemskim biskupom 7. travnja 1910. i ustoličenja na Petrovo iste godine, do smrti 15. srpnja 1916. u Zagrebu – novi je biskup stubokom preokrenuo početne bojazni te opravdao radost i povjerenje koje su mu od početka iskazivali svećenici i Božji narod.

Vrlo je brzo započeo različita obnoviteljska djela u biskupskom sjedištu – i ona vidljiva, graditeljska, ali i ona na području uređenja crkvenih službi i liturgijskog života, s osobitim naglaskom na pobožnost Presvetomu Srcu Isusovu. Svojim je odredbama uredio i slavlje sv. Antuna u Đakovu, koje se s kipom iz nekadašnje sjemenišne crkve tada prenijelo u samostansku crkvu sestara sv. Križa.

Posebno je dolazila do izražaja njegova dobrotvorna i karitativna osjetljivost. Ubrzo nakon preuzimanja službe u Đakovu izabran je za pokrovitelja Crkvenoga križa u Đakovu. Njegova socijalna osjetljivost osobito se pokazala početkom Prvoga svjetskog rata.

Ne samo da je tada izdao posebnu okružnicu, nego je poduzeo i sasvim konkretne korake pomoći: obvezao se da će, sve dok traje rat, u potpunosti uzdržavati sedamdeset obitelji službenika svoga vlastelinstva pozvanih u rat te je značajnim sredstvima podupirao dobrotvorne udruge, osobito Crkveni križ koji je djelovao u ratnim okolnostima. Nije se libio novu zgradu Biskupskoga sjemeništa ustupiti za vojnu bolnicu, stavljajući na raspolaganje cijeli njezin prvi kat i brinući se za prehranu i održavanje prostora za ranjenike.

U propovijedi svoga nastupa u Đakovu na Petrovo 1910. snažno je istaknuo važnost obitelji. Tek u novije vrijeme, potaknuti smjernicama Drugoga vatikanskog koncila, obitelj nazivamo ‘kućnom Crkvom’, a biskup Ivan Krapac već je tada naglasio: „Što je Crkva nego skup kršćanskih obitelji pod jednim zajedničkim ocem (…) Stoga se obitelj može nazvati nekom ‘posebnom crkvom’, u kojoj su roditelji svećenici, a djeca vjernici.”

Snažan je osjećaj i brigu pokazivao i za hijerarhijsko svećenstvo te njegovu formaciju. Nije ga pokolebala ni nadolazeća ratna opasnost da se prihvati rušenja stare i trošne zgrade Sjemeništa – nekadašnjeg franjevačkog samostana – i započne gradnja potpuno nove, koja je otvorena 4. siječnja 1914. U svečanom govoru tom je prigodom snažno naglasio važnost teološke izobrazbe u svećeničkoj formaciji, koju, kako je rekao, ‘zahtijeva današnji kulturni, napredni viek’. Upozorio je da snaga svećenika nije u vanjskim znakovima, nego prije svega u znanju i krjepostima, te je bogoslovima – ‘duhovnoj mladeži’, kako se tada govorilo – preporučio: „Radite na tom da stvorite iz srca i uma svoga Kristov lik, kako veli sv. Pavao: dok se Krist ne oblikuje u vama“ (Gal 4,19).“

Mons. Ćurić homiliju je zaključio pozivom da Božjoj milosrdnoj ljubavi preporučimo sve pokojne pastire naše nadbiskupije, „da se na njih u punini izlije milost spasenja“, te da i mi, u istoj nadi, usmjerimo svoja srca moleći: „Gospodine, povedi nas putem vječnim.“

Na kraju misnoga slavlja biskupi, svećenici, bogoslovi i vjernici spustili su se u kriptu katedrale, gdje je nadbiskup Đuro Hranić predmolio molitvu i blagoslovio grobove pokojnih biskupa.