Šola je u svom predavanju, koje je potkrijepio brojnim arhivskim dokumentima i fotografijama, smjestio Sisak i dječje prihvatilište u širi povijesni kontekst Drugoga svjetskog rata i ratnih zbivanja 1942. godine, pri čemu je bitku na Kozari istaknuo kao ključni događaj koji je izravno doveo do dolaska djece u Sisak. Pojasnio je da je nakon kozaračke ofenzive na tom području nastupila humanitarna katastrofa – tisuće žena i djece ostale su bez hrane i osnovne skrbi, a zbog gladi i bolesti već su tada masovno umirali.

Kako bi se spriječilo daljnje stradanje, oko 20 tisuća djece ukupno, našlo se u prihvatnim centrima, među kojima je i Sisak, dok su se tadašnje vlasti NDH suočile s nužnošću njihova hitnog zbrinjavanja na području sjeverne Bosne, Banovine i zapadne Slavonije. Prema Šolinim navodima, Sisak je određen kao prihvatno i zdravstveno središte zbog već postojećih karantenskih i raskužnih stanica, s ciljem sprječavanja širenja epidemija tifusa, dizenterije i drugih zaraznih bolesti. Djeca su u Sisak pristizala u izrazito teškom zdravstvenom stanju, a prihvatilište je djelovalo kao privremena bolnica, dok su teže bolesna djeca upućivana u zagrebačke bolnice, gdje je smrtnost bila iznimno visoka.

Posebno je istaknuta humanost lokalnog stanovništva, medicinskog osoblja i redovnica o čemu svjedoče dokumenti o skrbništvu i udomljavanju, kao i financijska sredstva koja su, prema iznesenim podacima, za zbrinjavanje djece osiguravali država i Caritas. Kao posebno svjedočanstvo lokalne solidarnosti Šola je naveo primjere udomljavanja djece u sisačkim obiteljima, uz prikaz arhivskih popisa i pojedinačnih molbi za skrbništvo, što je protumačio kao dokaz da su se Siščani, bez obzira na podrijetlo djece, u ratnim okolnostima pokazali humano i odgovorno. Podsjetio je i da se, upravo zbog te požrtvovnosti, epidemija raznih zaraznih bolesti proširila i na grad te da su, uz djecu s Kozare, umrla i sisačka djeca te pojedini građani, uključujući i osobe koje su sudjelovale u skrbi, a što je nazvao zaboravljenim žrtvama ratne svakodnevice u Sisku.

Zaključno, Šola se osvrnuo i na poratnu propagandu, podsjetivši da su u kasnijim desetljećima, osobito od kraja 1980-ih, zbog velikosrpske politike, iznošene višestruko uvećane brojke stradale djece u Sisku, bez utemeljenja u arhivskim izvorima. Zaključio je kako dječje prihvatilište u Sisku, prema svim dostupnim dokumentima, nije bilo logor, nego privremeno rješenje za zbrinjavanje djece – žrtava ratnih zbivanja, pozvavši na povijesna istraživanja utemeljena na izvorima i dokumentima, a ne na ideološkim interpretacijama.

Na kraju nazočne je pozdravio i sisački biskup Vlado Košić, koji se osvrnuo na dugogodišnje neistine i optužbe izrečene na račun Crkve i hrvatskog naroda, osobito na tvrdnje da su Hrvati imali „logore za ubijanje djece“. Poručio je da je riječ o laži koja se sustavno ponavlja te istaknuo ulogu župnika, redovnica i vjernika koji su, prema njegovim riječima, udomljavali i skrbili za djecu bez obzira na njihovo podrijetlo. Poručio je kako je nužno prestati s povijesnim krivotvorinama, otvoreno govoriti o dokumentiranim činjenicama te priznati da su djeca bila žrtve ratnih okolnosti i pobuna, a ne planskog djelovanja, dodavši kako je istina jedini put prema pravednom povijesnom pamćenju.