Draga braćo i sestre!
1. Golema sastavnica jedinstva među kršćanima Istoka i Zapada zajedničko je štovanje Crkvenih Otaca. Tim se izrazom označavaju oni sveci prvih stoljeća, štoviše također pastiri, koji su propovijedanjem i teološkim promišljanjem branili vjeru od hereza i odigrali odlučujuću ulogu pri susretu evanđeoske poruke i kulture njihova doba. Crkva ih smatra najizvrsnijim svjedocima predaje. Neki su od njih istinski “giganti” u povijesti kršćanske misli i svekolike uljudbe.
Ljepoti otačkoga doba pridonijela je i plodna međurazmjena koja se tada ostvarivala između Istoka i Zapada.
Velik su utjecaj imale napose dvije škole, obje nastale na Istoku: u Aleksandriji te u Antiohiji u Siriji. U jednoj je prevladavala alegorijska metoda u egzegezi Svetoga pisma, a u drugoj povijesno-literarna metoda. Susljedno su obje škole razvile dva nadopunjujuaa vidika u teološkom promišljanju o vjerskim istinama, napose o otajstvu Utjelovljenja. U Aleksandriji, gdje je neizbrisiv trag ostavio veliki Origen, naglašavala se napose slava Riječi koja je postala čovjekom; a u Antiohiji se isticala istinska čovječnost koju je Riječ preuzela. Oba su ta vidika bitna da bi se shvatila bit Isusa Krista kako je ispovijeda vjera Crkve.

2. Te su misli velikim dijelom dospjele na kršćanski Zapad te urodile životnom izmjenom između istočnih i latinskih zajednica. Bilo bi stoga vrlo teško povući crtu razgraničenja između tih dviju predaja u tim stoljećima, a suprotstaviti ih bilo bi pretjerivanje. Crkva rado crpi s obiju predaja. Među velikim likovima Istoka dovoljno je podsjetiti na tri izvanredna sveca: sveti Bazilije Veliki, sveti Grgur Nazijanski i sveti Ivan Zlatousti. Oni su dali neprocjenjiv doprinos produbljenom kršćanskom shvaćanju Boga, ističući da je On po svojoj naravi neizreciv i nadilazi sva naša poimanja, ali je istodobno Onaj koji nam je postao bliz u povijesti spasenja te nam otkrio otajstva svojega trojstvenog života i darovao nam se u utjelovljenoj Riječi te izlijevanju svojega Duha Svetoga. Bio je to istodobno i govor o Bogu ali i govor o dostojanstvu čovjeka, stvorenom na sliku Stvoriteljevu i pozvanom na život u Kristu kao sin u Sinu.
Veliki zapadni oci i naučitelji od svetoga Ambrozija do svetoga Augustina, od svetoga Jeronima do svetoga Grgura Velikoga, nastavili su jednako zaslužno ponirati istim putem u otajstvo. I premda drukčiji, bili su to izričaji jednako usmjereni službi istoj kršćanskoj istini. Otačka je misao doista bila simfonija misli i života.

3. Predraga braćo i sestre, dajmo da nas Presveta Djevica vodi otkrivanju te goleme i uvijek suvremene baštine. Oci nam još uvijek govore i zavrijeđuju više pozornosti i u teologiji i uopće u kršćanskom odgoju. Pravi nasljedovatelji Majke Božje, oni nam pružaju primjer takve spoznaje koja nije bila suhoparno mudrovanje nego se povezala s molitvom i svetošću. Dadnemo li se u njihovu školu bit ae nam lakše slijediti Duha Svetoga koji snažno poziva vjernike da ostvare nacrt potpunoga crkvenoga jedinstva.

Nakon podnevne molitve Sveti je Otac pozdravio hodočasnike pristigle sa svih strana na više jezika, ali je s posebnom žalošću progovorio o umorenom alžirskom biskupu:
Žalosni događaji ponovno od nas zahtijevaju da se sjedinimo u boli i molitvi s Crkvom u Alžiru.
Znadete da je prošlog četvrtka biskup Orana mons. Pierre Claverie postao žrtvom neopravdanoga i neljudskog atentata u onoj istoj zemlji gdje je proveo dio svojega života posvećena službi maloj katoličkoj zajednici i njegovao uvijek duboko prijateljstvo s mnogim muslimanima.
Njegova smrt ne može ostati tek razlogom boli, premda je velika. Njegovo mučeništvo mora postati sjeme ljubavi i razlog nade.
Pred nasiljem koje ne poštuje nikoga i ništa, Alžiru su više no ikad potrebni djelatnici mira i bratstva: Neka Bog podari i muslimanima i kršćanima da prihvate i nasljeduju svjedočanstvo monsinjora Claverija.
Neka Gospodin podari oranskom biskupu nagradu pripravljenu vjernim slugama, neka našu braću katolike potakne na hrabrost i ustrajnost, a svima Alžircima neka podari nadu i mi